Vijenac 339

Kritika

Hrvatska proza

Humor vječne jabuke

Damir Markulj, PMS ili prava muška spika, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.

Hrvatska proza

Humor vječne jabuke

Damir Markulj, PMS ili prava muška spika, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.

Intima u hipermedijskoj današnjici više doista nema mogućnosti uživati privatnost zahvaljujući, dakako, internetu, kamerama na mobitelu i ostalim elektroničkim očima, što je jednako dobro u smislu demokratizacije i detabuizacije koliko i loše zbog povampirena voajerizma. U kojoj mjeri filozofija hipermedijskog svijeta kolonizira, formira i deformira konvencionalno shvaćenu stvarnost možda najbolje svjedoče slučajevi naivnih, nespretnih i zaboravnih severina koje požele objektivirati i arhivirati svoje koituse te se stimulirati udvajanjem posredovanjem kamere u subjekt i objekt istodobno, previđajući pritom distribucijsku moć današnje globalne umreženosti.

Ovaj uvod gotovo da nema baš nikakve veze s knjigom PMS ili prava muška spika Damira Markulja u nakladi zagrebačke izdavačke kuće Vuković & Runjić, osim što opisuje konstelaciju u kojoj se spomenuta knjiga pojavila, što ne znači da knjiga kakvu je napisao Markulj ne bi bila moguća i prije interneta i medijskoga totaliteta u svakoj pori naše svakodnevice. Riječ je o tome da danas popularni žanr kolumnističkoga komentiranja međuspolnih odnosa i češljanje svake stidne dlačice intimnoga života predstavlja tek samo benignu zabavu koju će, doduše, možda netko i čitati kao vrlo relevantnu, gotovo znanstvenu objavu i rješenje za svoj život, kao što je riječ i o tome da su Markuljevi tekstovi prvobitno nastajali na blogu, mediju koji je također nastojao uživati relativnu povlasticu intimne, necenzurirane, a zapažene slobode sve dok klasični mediji u tome nisu pronašli riznicu, a izdavači u potrazi za novom koricom kruha spisateljske zvijezde kraćeg ili duljeg daha, nebitno.

Samo će naivni, naivni gotovo poput nekih naših romantičnih književnika, reći i da se blog estradizirao.

A u svijetu koji se, pokušajmo to reći duhovito, svakodnevno mijenja preko noći Markulj je zagrizao u jabuku vječne teme odnosa između muškarca i žene, komercijalno uvijek isplative bez obzira na kvalitativni rezultat i ciljno upućene baš svakomu jer nam je to jedan od temeljnih zajedničkih nazivnika na koji naćulimo uši bez obzira je li riječ o vicu, traču ili statističkim rezultatima. Markulj pak, slobodno se može reći, nije iznevjerio naćuljenost naših ušiju, iako nam nije ispričao ništa nova, ali nas je zato nasmijao pregršću šarmantnih dosjetki. Markulj nije pretenciozan u analizama međuspolnih odnosa poput savjetnika i savjetnica u kvaziozbiljnim ženskim časopisima s obzirom na to da ga i intuicija i empirija vode zaključku da rješenja nema, pa se tome ratu spolova, kada se kopulacija iscrpe, možemo samo smijati, a i pisati (što nije rješenje koje nam poručuje Markulj, nego to piše na ulaznim vratima divovske industrije self-help-literature).

Iako na prvim stranicama Markulj čitatelju stvara dojam da je riječ o šovinističkom štivu, ekskluzivno pisanu samo za populaciju koja piša stojećke, u nastavku autor ipak demonstrira inteligentnu kulturu (za koju bi pretenciozniji teoretičari vjerojatno rekli da je razumljiva za postfeminističku fazu), proničući kroz slojeve civilizacije do nagonskoga koje vlada obama spolovima, prikazujući nas tako kao karikaturalne žrtve jedne prirode ili višega smisla koji ne uspijevamo prevladati, a nerijetko mu ne uspijevamo čak ni dorasti.

Tim silama s kojima više ili manje (ne)uspješno živimo u (ne)skladu Markulj suprotstavlja primjereno moćan odgovor: humor.


Igor Gajin

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak