Vijenac 339

Kazalište

KUFER i METAR60: Jelena Kovačić – Anica Tomić, Imitatori glasova, red. Anica Tomić

Druga strana mizantropije

Režija je realistični impuls priče o ratnim zločinima i njihovim tragovima u sadašnjosti pokušala naglasiti paradoksalnom uporabom različitih vrsta kazališnog očuđenja

KUFER i METAR60: Jelena Kovačić – Anica Tomić, Imitatori glasova, red. Anica Tomić

Druga strana mizantropije

Režija je realistični impuls priče o ratnim zločinima i njihovim tragovima u sadašnjosti pokušala naglasiti paradoksalnom uporabom različitih vrsta kazališnog očuđenja

Specifičnost Studentskoga centra i njegova sektora kulture između ostaloga je i njegova prostorna razvedenost, što je mnoge u posljednje vrijeme navelo da misle o kazalištu na drukčiji način. Pored afirmiranih umjetnika, SC daje mogućnost prvih profesionalnih iskoraka i onima koji tek dolaze. Anica Tomić i jest i nije dio tog kruga jer, iako je nominalno riječ o studentici režije na Akademiji dramske umjetnosti, ona je i prekaljena neovisna performerica i autorica s respektabilnim brojem ostvarenih projekata.

Sa studenticom dramaturgije Jelenom Kovačić već je surađivala na predstavi za djecu Kraljica Vešmašina zagrebačkog Tigar Teatra, ali u zamijenjenim ulogama — redateljica je bila autorica predloška, dok se dramaturginja okušala u režiji, što je rezultiralo uspjehom potvrđenim i nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta. Imitatori glasova, nova predstava koja doslovno igra na stubama MM centra u Savskoj 25, vratila ih je primarnoj podjeli posla pa je koprodukcija Kazališne udruge frustriranih redatelja, udruge METAR60 i Kulture promjene SC-a ujedno i ispit iz inovativne režije koju na ADU drži Branko Brezovec.

Nadahnute zbirkom pripovjedaka Thomasa Bernharda Imitator glasova, dramaturginja i redateljica napisale su vlastiti tekst, koji se motivima austrijskoga nesuđenog nobelovca koristi samo uzgred, kao nekonstitutivnim, ali atmosferičnim stilemima. Ipak, iz njih se gradi zaplet čiji je inicijalni motiv bila navodno istinita bilješka o susretu skupine ljudi nakon rata koji se međusobno prepoznaju kao krvnici, izdajice i žrtve. Režija je taj realistični impuls pokušala naglasiti paradoksalnom uporabom različitih vrsta kazališnog očuđenja, od klaustrofobičnoga prizorišta i gledališta, preko neuobičajene gledateljske perspektive do sputane i koreografirane, gotovo ikoničke glume, na kojoj je radila i koreografkinja Natalija Manojlović.

Predstava započinje idiličnom situacijom prijateljskoga piknika koja kostimima i minimalnom, ali efektnom rekvizitom podsjeća na plenerizam realističnoga građanskog slikarstva prošlih stoljeća. Ipak, svaki osmijeh tu je očito namješten, svaka gesta duboko promišljena, a svaka intimnost popraćena pogledima koji otkrivaju zajedničku svijest o postojanju tek naizgled skrivenih tajni. One se polako razotkrivaju, sve dok se prijateljska situacija ne pretvori u užasni krug nasilja, u kojem davne frustracije izlaze na površinu kako bi naplatile stare dugove. Svaki član iznimno zanimljiva ansambla predstave daje izvedbi nešto od svoje posebnosti: Marija Tadić znakovitim pogledom, Ivana Krizmanić bolnom odsutnošću, Dean Krivačić potpunom kontrolom izazova svoje nemoći i Tvrko Jurić gotovo trenutnom transformacijom iz ugodna sugovornika u nesmiljena agresivca.

Ono gdje se Bernhard dotiče još aktualne priče o ratnim zločinima i njihovim tragovima u sadašnjosti najprije je u njegovoj brutalno objektivnoj iskrenosti, koju se često nazivalo i mizantropijom. Suh, gotovo novinarski ton njegovih skica u Imitatoru glasova skriva upravo ono što Imitatori glasova otkrivaju — drugu stranu pristojne, sputane i potisnute svakodnevice i razloge zašto njezino pucanje nikad nije bezbolno. Predstava je tako ona sljedeća stranica svake Bernhardove priče.


Igor Ružić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak