Vijenac 339

Kazalište

SK Kerempuh: Raffy Shart, Moja žena zove se Maurice, red. Zijah A. Sokolović

Dobro tempirani koloplet

Moja žena zove se Maurice vodvilj je uz koji možemo bez teškoća bilo koje vrste provesti sat i pol u kazalištu; no, autora i ženino ime zaboravit ćemo čim napustimo toplinu i smijeh dvorane

SK Kerempuh: Raffy Shart, Moja žena zove se Maurice, red. Zijah A. Sokolović

Dobro tempirani koloplet

Moja žena zove se Maurice vodvilj je uz koji možemo bez teškoća bilo koje vrste provesti sat i pol u kazalištu; no, autora i ženino ime zaboravit ćemo čim napustimo toplinu i smijeh dvorane

Zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh nastavlja svoj ovosezonski put utrtim stazama; dapače, mogli bismo uporabiti ne osobito uspjelu metaforu i reći da su te staze utrli slonovi (kroz džunglu): toliko su široke i tvrde. Televizijski sitcom, a potom bulevarska komedija (ili vaudeville), još k tome francuska, recept je to koji komercijalnomu kazalištu, u današnjim uvjetima, jamči opstanak, pa čak i stanovitu zaradu. Publici jamči ono što veći dio publike želi: zabavu bez napora razmišljanja, poznata lica na sceni, smijeh u kojem nema nelagode i koji traje koliko i prizor, ni časka dulje.

Uspješnica francuskog komediografa i redatelja Raffyja Sharta Moja žena zove se Maurice (u vrsnu prijevodu Vladimira Gerića), doprla je do nas točno deset godina nakon pariške praizvedbe, svjedočeći o tome kako je postojan duh bulevara i vaudevillea, osobito u zemlji odakle je potekao, a onda i u onoj s druge strane Kanala. Jednako tako, demonstrira i stanovitu ukočenost forme, čije su kanone postavili i danas nezaobilazni Labiche i Feydeau: ozračje mora biti (malo)građansko, zaplet zasnovan na ljubavnim odnosima, bolje rečeno na opoziciji (bračna) vjernost / preljub, akteri se trebaju utjecati pretjeranim ekspedijentima za rješavanje razmjerno jednostavnih situacija, što cijelu komediju vodi do sama ruba (a ponekad i preko), apsurda i groteske. Prolazeći od realizma, vaudeville zato nikada nije realističan: on građaninu ne nudi u tolikoj mjeri zrcalo (kao komedija karaktera, primjerice), koliko nadrealistični potencijal koji pojedine situacije latentno sadržavaju. Na razini potencijala, to djeluje kao anestetik, i (širom) otvara još jedna vrata smijehu: ne smijem se sebi, koji nikada ne bih tako postupao, nego ekscentričnosti onoga na sceni, koji mi možda nalikuje, ali je jasno markiran kao fikcija. U tom smislu, vaudeville se možda može usporediti s tipiziranošću likova i sižejnih modela commedije dell’arte: i jedan i drugi teatarski oblik mogu se na kraju degenerirati i doživjeti atrofiju. Ali, vaudeville, zasad, živi; commedia dell’arte muzejski je izložak.

Raffy Shart vjerno i uspješno slijedi sve obrasce žanra, pokazujući kraj jedne građanske heteroseksualne (bračne) veze, služeći se nizom peripetija izazvanim muževom željom da se riješi nasrtljive ljubavnice koja mu je dosadila. Na tom putu muž ostaje bez obiju žena, i kao izlaz dvosmisleno mu je ponuđena — homoseksualna veza (to je naslovni Maurice). Izuzev tog završetka, Shart je — da je tada živio — svoj vaudeville mirne duše mogao plasirati i u Pariz belle époque, pa i prije. Neočekivani (?) završetak danak je trendu i stvarnom vremenu nastanka djela.

Zijah A. Sokolović, znameniti sarajevski glumac, pisac i redatelj (koji već petnaestak godina živi u Austriji), korektno je prezentirao dinamiku i tempo vaudevillea, jedino tek nešto odveć ustrajavajući na fizičkoj komici, koja nije toliko tipična za vaudeville, koliko za (spomenutu) commediju dell’arte. Vrtuljak se okreće sve brže i brže: pravi slapovi riječi ponekad su i teže razumljivi, ali oni ionako nisu tako bitni. Situacije se nižu, a i inače dobri Kerempuhovi glumci, u ovome slučaju predvođeni samim Zijahom Sokolovićem, sjajno se snalaze u dobro tempiranu kolopletu. Željko Koenigsknecht, Csilla Barath-Bastaić, Branka Trlin, Linda Begonja, Hrvoje Kečkeš i Borko Perić gotovo beziznimno pokazuju da njihove sposobnosti uvelike nadmašuju potrebe Shartova djelca, pa se ponekad čini kao da se i sami poigravaju. Damir Šimunović izabrao je zanimljivu glazbu koja se oslanjala na francuski rock / twist šezdesetih i sedamdesetih godina, dok se kostimograf Leo Kulaš, kako je i pravo, nije odmaknuo od konvencije. Ipak, prikladna za put i prilično jeftina scenografija Igora Pauške (vrata i zastori) prostor vaudevillea čini apstraktnim, dosežući pritom tek dopustivu, elementarnu estetsku razinu.

Moja žena zove se Maurice vodvilj je uz koji možemo bez teškoća bilo koje vrste provesti sat i pol u kazalištu; no, autora i ženino ime zaboravit ćemo čim napustimo toplinu i smijeh dvorane. Ali, možda u tome i jest, kako je u knjižici napisao kolega Hrvoje Ivanković, »opojna privlačnost bulevarskog kazališta«.


Boris B. Hrovat

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak