Vijenac 339

Glazba, Kolumne

VIOLINSKI KLJUČ - Irena Paulus

Dijalog instrumenata

Bandeonist Peter Soave i smanjeni sastav Zagrebačke filharmonije spremno su reagirali na specifični kolorit, ritamske nijanse i pokretljivost Koncerta za bandoneon i orkestar Ástora Piazzolle gradeći u trima stavcima prelijepu glazbenu građevinu

Dijalog instrumenata

Bandeonist Peter Soave i smanjeni sastav Zagrebačke filharmonije spremno su reagirali na specifični kolorit, ritamske nijanse i pokretljivost Koncerta za bandoneon i orkestar Ástora Piazzolle gradeći u trima stavcima prelijepu glazbenu građevinu


U utorak, 14. veljače, Puhački orkestar Hrvatske vojske održao je vedri koncert u povodu Valentinova. Program je sadržavao skladbe Igora Krivokapiča (ritmično pokretljivi Rondo fresco, kojemu je to bila jedna od prvih izvedbi), Friedricha Gulde (iznimno zanimljiv Koncert za violončelo i puhački orkestar, u kojemu je briljirao Nikola Ružićević na violončelu pokazujući da i jedno od najklasičnijih orkestralnih glazbala može zvučati džezistički, rokerski i klasično suvremeno unutar jedne jedine skladbe), Françoisa Coiteuxa (Conversation za sekstet klarineta i puhački orkestar koji je, u maniri suvremenoga concerta grossa, izveo raspoloženi Slovenski sekstet klarineta) i Claudea Debussyja (Mala suita koju je za puhački orkestar aranžirao Yoshihiro Kimura). Izvedbe su bile vrhunske (orkestrom je ravnao maestro Ivo Lipanović), počevši od uravnoteženosti zvuka kod Guldina Koncerta za violončelo i puhački orkestar (violončelo je, unatoč Ružićevićevu osjećaju za brze izmjene različitih glazbenih žanrova, nježan orkestralni instrument koji je teško i zamisliti u društvu puhača, seta bubnjeva dviju gitara i kontrabasa, a opet se problem snage instrumenata pri izvedbi gotovo nije osjetio), preko efektne izvedbe Krivokapičeve skladbe, pa sve do potpunoga sjedinjenja u simpatičnu razgovoru većeg i manjeg puhaćeg sastava u Coiteuxovoj skladbi Conversation. Problem je bila jedino duljina programa (primjerice, prozračni Debussy mogao se izostaviti), jer publika je već bila umorna kada su Los Caballeros, koje je publika zapravo došla slušati, dodatno podigli raspoloženje večeri. Šteta što uz Por Amor R. Solana, La Marquitu R. Fuentesa i J. P. Martíneza, Bésame mucho C. Velázqueza, Serenatu Huastecu J. A. Jiméneza i Granadu A. Lara nije izvedeno još nekoliko pjesama (barem za bis, ako ne u okviru službenog programa). No očito su organizatori imali problema s količinom glazbenog materijala, jer je publika dodatno zatrpana (u pozitivnom smislu!) izvedbama puhačkoga orkestra KUD–a Lira, koji ih je i dočekao (svirajući na stubama na ulazu) te im ispunio vrijeme tijekom stanke. Glazbeni doživljaj bio je bogat, ali ga se moglo malo skratiti ili čak preoblikovati u dva tematska koncerta.

Soaveovo prepuštanje glazbi

Dvadeset i trećeg veljače, u sklopu ciklusa Bijela oktava, Zagrebačka filharmonija ugostila je dirigenta Olivera pl. Dohnányja i bandeonista Petera Soavea. Koncert je počeo izvedbom simfonijske pjesme Finlandia Jeana Sibeliusa, koja je zamišljena kao prozračan uvod. Najpoznatije djelo Jeana Sibeliusa unijelo je finsku misao u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. No njegova meditativnost, a ne revolucionarnost (djelo je skladano u povodu pokretanja otpora ukidanju finske autonomije), učinilo ga je vrlo zahtjevnim i prilično teškim za prijenos publici.

Za razliku od Finlandije, koja je uredno odsvirana, ali bez većega zanosa ili vidljivijih intelektualnih zahvata, iznimno je zanimljiv bio Koncert za bandoneon i orkestar argentinskog skladatelja Ástora Piazzolle. Izveden suzdržano, poput plesa koji se inače pleše, ali se ne smije plesati na koncertnome podiju, izvođači su govorili na Piazzollin način. Za to je ponajviše bio zaslužan američki bandeonist talijanskoga podrijetla Peter Soave. Soave i smanjeni sastav Zagrebačke filharmonije spremno su reagirali na specifični kolorit, ritamske nijanse i pokretljivost gradeći u trima stavcima (Allegro marcato – Moderato – Presto) prelijepu glazbenu građevinu. Još je zanimljiviji bio Piazzollin Oblivion, koji je Soave izveo uz pratnju orkestra nakon što je pozdravljen dugim pljeskom iskreno oduševljene publike. Ovdje se, naime, bandeonist potpuno prepustio uživanju u zvuku, pretvarajući virtuozne, ali nježne instrumentalne pokrete u kolorističko nadopunjavanje orkestra i bandoneona.

Šesta (Tragična) simfonija u a–molu Gustava Mahlera ponovno je prepustila orkestar orkestru. I ponovno se, nažalost, pokazalo da ili nije bilo dovoljno probi ili dirigent nije tijekom probi reagirao na falšanje u sekciji drvenih puhača i dubokih gudača. Mahler se pokazao iznimno zahtjevnim glazbenim gradivom – i za izvođače i za publiku. Premda dijelovi nisu izvedeni čisto, orkestar je prenio bit – gustoću, složenost glazbenoga tkiva koje se iz stavka u stavak valja tjerajući slušatelja na najveću usredotočenost. Bogat orkestralni sastav, s osobito pojačanom sekcijom udaraljki, nadomjestio je Mahlerovu veliku ljubav prema glasu, a u programskom smislu bio je odlična protuteža komornosti Piazzolline skladbe. Kao i u većine koncerata u sklopu Filharmonijinih ciklusa, total je ostavio dojam uredno obavljena posla – uz iznimku Piazzollina djela, čiji je solist Peter Soave unio element muziciranja i čistog prepuštanja glazbi koji Zagrebačkoj filharmoniji još nedostaje.

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak