Vijenac 339

Likovne umjetnosti

Dokumentarni film Bogdana Žižića Dragi Vincent, Galerija Galženica, Velika Gorica, 23. siječnja 2007; ZAGREB DOX, Studentski centar, Zagreb, 26. veljače – 4. ožujka 2007.

U DOSLUHU S ONOSTRANIM

U najnovijem ciklusu slika iz novoga Žižićeva filma priča postaje još potpunija te Drago Trumbetaš praćen filmskom ekipom, zasigurno zahvaljujući inventivnom scenariju sama redatelja, kreće na stvarni put u Francusku, van Goghovim stopama

Dokumentarni film Bogdana Žižića Dragi Vincent, Galerija Galženica, Velika Gorica, 23. siječnja 2007; ZAGREB DOX, Studentski centar, Zagreb, 26. veljače – 4. ožujka 2007.

U DOSLUHU S ONOSTRANIM

U najnovijem ciklusu slika iz novoga Žižićeva filma priča postaje još potpunija te Drago Trumbetaš praćen filmskom ekipom, zasigurno zahvaljujući inventivnom scenariju sama redatelja, kreće na stvarni put u Francusku, van Goghovim stopama

Prije više od deset godina prvi smo se put susreli sa začudnim ciklusom slika Drage Trumbetaša s onu stranu realnosti, što ih je taj nevjerojatni kroničar vlastita života, crtežom i pisanom riječju, samouki slikar sa završenom Grafičkom školom u Zagrebu, koji će se tijekom života baviti najrazličitijim zanimanjima, a početkom 1966. odlazi kao Gastarbeiter na rad u Njemačku, gdje ostaje s nekim prekidima sve do umirovljenja, posvetio svojem sudrugu u duši — Vincentu van Goghu.

Drago Trumbetaš, crtač po vokaciji, u tim će se slikama prvi put koristiti bojom nadahnut djelom Vincenta van Gogha, čiji je obožavatelj bio dugi niz godina i sakupio je gotovo sve knjige koje je o njemu mogao naći. Posebno ga je nadahnula knjiga Pisma Theu, van Goghovu bratu, koju je našao u frankfurtskoj knjižari 1966. godine. Vjerojatno je to bila ona prijelomna prvobitna inspiracija, o čemu svjedoči i sam Trumbetaš u filmu kada kaže: »Naše duše su se tada spojile.« Van Goghovi izvorni crteži inkorporirani u rukopis pisama u toj knjizi, kao najave novih slika, sigurno su također odigrali ključnu inspirativnu ulogu u kasnijem likovnom oblikovanju Trumbetaševa imaginarnog dopisivanja s van Goghom.

Ipak najvažnije nadahnuće bio je neuspio posjet velikoj van Goghovoj izložbi u Amsterdamu u proljeće 1990, kada nije mogao ući na izložbu jer nije unaprijed rezervirao ulaznicu. Osim toga poniženja Trumbetaš doživljava još jedan šokantni susret s njemu potpuno novim potrošačkim odnosom prema umjetnosti, u šatoru suvenirnici pored muzeja, gdje su se prodavali najrazličitiji kič-predmeti s van Goghovim motivima, što doživljava kao totalno degradiranje svoga junaka i supatnika, koji je za života prodao jednu jedinu sliku i živio u potpunom nerazumijevanju okoline i najvećoj bijedi. Tada definitivno odlučuje: »Sam ćeš si napraviti izložbu van Gogha!!!«

Rečeno — učinjeno. Trumbetaš kupuje platna i boje i piše o svemu tome rukom pisana i oslikana pisma svom novom prijatelju, bilo na hrvatskom ili na njemačkom jeziku, poistovjetivši se s njegovom sudbinom, u mnogim pojedinostima sličnom njegovoj vlastitoj. Na oslikanim omotnicama s pomno odabranim umjetničkim markama koje korespondiraju sa sadržajem slika ili crteža na licu omotnice navodi svoju adresu i adresu primatelja i obratno, a ovisno o sadržaju izabire i mjesta na kojima bi se njegov omiljeni umjetnik jednom davno, a i sada u nekom usporednom vremenu i prostoru, mogao nalaziti. Potpuno sjedinjenje s dušom drugoga, putem oslikanih omotnica koje poput stripa prepričavaju umjetnikov život, čine bitan sadržaj neobičnoga ciklusa.

Bogdan Žižić u svom umjetničkom dokumentarnom filmu vjerno slikom prati Trumbetaševo pripovijedanje, navodeći ga na nastavak priče i postavši njegovim novim alter-egom, koji sada u novu dimenziju — onu pokretne filmske slike, uvjerljivo i nadahnuto prenosi Trumbetaševo neobično iskustvo. Njegovo potpuno razumijevanje i uvažavanje umjetnikove duše daje posebnu toplinu i vjerodostojnost sjajnim kadrovima filma što ih je kamerom zabilježio Željko Guberović, a montirao njegov sin Goran. Film prati simpatična šansona Arsena Dedića Iz dopisivanja van Gogh – Trumbetaš.

»Za srodnost duša ni prostor ni vrijeme nisu nikakve zapreke«, reći će Trumbetaš o svojim pismima, a upravo to prikazuje visoko estetiziran film kao suptilno putovanje u intimu suosjećajna bića — u univerzalnost ljudske humanosti. Drago Trumbetaš takve je svoje osobine pokazao već davno u svojim crtežima tušem, što ih je počeo stvarati oko 1973. kao Gastarbeiter u stranoj zemlji, kada je poput minuciozna kroničara vremena svjedočio o mračnoj svakodnevici, poniženjima, bijedi i tešku radu naših Gastarbeitera. Moć poistovjećenja s drugim Trumbetaš dakle posjeduje odavna.

U najnovijem ciklusu slika iz novoga Žižićeva filma priča postaje još potpunija te Drago Trumbetaš, praćen filmskom ekipom, zasigurno zahvaljujući inventivnu scenariju sama redatelja, kreće na stvarni put u Francusku, van Goghovim stopama.

U Arlesu će tražiti mjesta i kuće gdje je boravio van Gogh, hodat će njegovim stazama i pisati mu kako se život sada, nakon više od stoljeća, jako promijenio i kako su ulice pune automobila, a pralje na rijeci uz most Langlois više ne peru rublje, nego se tamo okupljaju mladi parovi i peru automobile. Sjeća se pisma stanovnika Arlesa sa 81 potpisom, upućena gradonačelniku, o jezivu ponašanju stanovitoga van Gogha, koje će konačno opasna luđaka smjestiti u umobolnicu.

Paralele se vuku dalje kroz Sainte-Marie-de-la-Mer do gradića Saint-Rémy, gdje će van Gogh ponovno biti zatočen u samostanu St. Paul, zatim Auvers-sur-Oise i susret s dr. Gachetom. Sva ta prisjećanja prate Trumbetaševe slike kao svjedočanstva o van Goghovu životu, koji doživljava kao vlastitu usporednu sudbinu, te ga pripovijeda svojim slikama i crtežima, poprativši ih pismima u ime obojice, poziva Vincenta u Turopolje, kamo on konačno i dolazi, pokazuje mu ljepote svoga kraja, drvene crkvice i krajputaše. Sve je to zabilježeno filmskom kamerom, a u dionici francuskih motiva zahvaljujući redatelju popraćeno je i starim crno-bijelim fotografijama autentičnih mjesta kakva su ona nekada bila, kojima umjetnik danas prolazi, da bi sve kulminiralo u sjajnoj izložbi koju Trumbetaš priređuje svom prijatelju u preoblikovanoj van Goghovoj slici Kavana noću sa zelenim biljarskim stolom na koji je položio van Goghov lijes, organiziravši mu tako sprovod koji mu je bio uskraćen zbog samoubojstva, a po zidovima je objesio njegove slike kao njegovu prvu veliku samostalnu izložbu. Emocije poistovjećivanja dovedene su do maksimuma vrtloženjem boja i svjetala i dramatičnošću radnje.

Film Bogdana Žižića plijeni jednostavnošću i nepretencioznošću Trumbetaševe naracije, slikom koja je prati u stopu kao iskrena i istinski umjetnička i ljudska posveta velikom slikaru van Goghu i njegovu alter egu, slikaru Dragi Trumbetašu, koji na kraju uronjen u misli i snove završava svoju priču u skromnoj turopoljskoj tavanskoj izbi u kojoj radi, dok se svijeća gasi, a nevjerojatna i topla priča o sudbini dvojice umjetnika završava.


Nada Vrkljan Križić

Vijenac 339

339 - 1. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak