Vijenac 338

Kritika

Hrvatska povijest

Protiv satrapa

Josip Horvat, Pobuna omladine 1911 – 1914, priredio i bilješkama popratio Branko Matan, SKD Prosvjeta, Gordogan, Zagreb, 2006.

Hrvatska povijest

Protiv satrapa

Josip Horvat, Pobuna omladine 1911 – 1914, priredio i bilješkama popratio Branko Matan, SKD Prosvjeta, Gordogan, Zagreb, 2006.

Josip Horvat (1896 – 1968), spoj novinara, publicista, intelektualca, kritičara i povjesničara, iznimno je uspješan spoj stvaralačke i plodne djelatnosti novinarske profesije i znanosti. Sudeći po privatnoj korespondenciji najviše je želio ostaviti svjedočanstvo o kratkoj, ali bučnoj pojavi pobunjene, revolucionarne, napredne, nacionalističke i jugoslavenske omladine u razdoblju od 1911. do 1914. Riječ je o valu nezadovoljstva među omladinom izazvanu jalovošću političke elite i nerazmjerom između europskih i domaćih političkih zbivanja. Horvat povijesno-političko i kulturno stanje u kojem se omladina našla opisuje starovjekovnom perzijskom metaforom, metaforom satrapa (u hrvatskom slučaju ban), koja označava pouzdanika vrhovnoga vladara padi-shaha (odnosno habsburškoga cara Franje Josipa I). O satrapima dovoljno je reći da su kao pouzdanici vladara vladali dodijeljenim zemljama i pritom su bili u potpunosti nesmiljeni, okrutni i učinkoviti bez obzira na žrtve stanovništva. Prvi i najpoznatiji satrap u Hrvatskoj bio je Károly Khuen-Héderváry! No, za problem buntovne omladine važnija su u tom kontekstu dva druga satrapa: Slavko Cuvaj i Ivan Skerlecz, koji su ponajviše isprovocirali atentate na sebe predstavljajući se odveć lojalnim monarhiji. U središtu Horvatova zanimanja četiri su mlada sudionika te buntovne povijesti; Luka Jukić, Stjepan Dojčić, Stjepan Planinšak i Jakob Schäffer, od kojih posljednja dvojica nikad nisu potvrđeni kao pravi atentatori. Dvojac Jukić i Dojčić pak pokazao se neuspješnim u svom naumu (Jukić je u atentatu na Slavka Cuvaja promašio i ubio njegova pratioca Ivu Hervoića, dok je Dojčić samo ranio Cuvajeva nasljednika Ivana Skerlecza). Naboj za takve individualne akcije protiv najviših predstavnika vlasti mogu se objasniti i doslovnim tumačenjem jedne točke omladinskoga kluba Narodno ujedinjenje iz 1912, koji smatra »besplodnom jednu parlamentarnu borbu u neparlamentarnoj državi«. U trenutku dakle, prvog atentata, onog Luke Jukića, postaje jasno da pobuna mladih ide nekim svojim, nenadziranim smjerom. Preuzevši odgovornost vlastitoga puta taj pokret osvijestio je put poželjne politike, koja se mora i smije suprotstavljati dinastičkoj politici. Njima pripadaju različita, danas manje prepoznatljiva imena, kao što su Vladimir Čerina, Oskar Tartaglia, braća Cvijić. Od prepoznatljivijih imena riječ je o Augustu Cesarcu, Tinu Ujeviću, Mili Budaku (za kojega Horvat tvrdi da je onda čak i on bio za suradnju sa Srbima). Iznenada prodrijevši prosvjedima i atentatima u javni i politički prostor Austro-Ugarske Monarhije, na marginama politike pokrenuli su neka njezina ključna pitanja. Koliko su ta pitanja znali dobro postaviti u žarište šire političke javnosti govori činjenica da je jedan od takvih golobradih buntovnika atentatom (iako ne iz Hrvatske i ne u njoj) Gavrilo Princip skrenuo globalnu pozornost na politički prostor onoga što se tada među dijelom te iste omladine smatralo jugoslavenskim političkim prostorom. Neizbježna je kritika takvih akcija tvrdila da je riječ o izrazu opasne političke nezrelosti, svojstvene mladim ljudima. No, braniti razumnu politiku zrelih političkih ljudi znači zaboraviti ono što po mladima pokreće svaku Realpolitik — jalovost.

Po nekim interpretacijama zaključuje se (Banac) kako je riječ o povijesno isključivo protuzapadnoj pojavi. Osim što je elementarna činjenica da se i zapadna povijest oblikovala putem revolucija, u nekakvu obranu hrvatske omladine može se reći da je politički zapad koji je ona negirala predstavljen od 16. stoljeća jednom od politički najreakcionarnijih dinastičkih kuća — Habsburgovcima. Pokušaj omladine da probije ograničenja povijesti koja im je njihov pretposljednji habsburški vladar Franjo Josip I nametao stvorio je od njih aktere povijesnoga razdoblja koje je nakon Prvoga svjetskog rata proizvelo ono što je poznati američki ekonomist John Kenneth Galbraith nazvao doba neizvjesnosti, a britanski povjesničar Eric Hobsbawm doba ekstrema.

Josip Horvat s tim je naraštajem intimno vezan i glavni su naglasci vezani uz njih. Sve ostale slavne političke osobe moderne hrvatske prošlosti s kraja 19. stoljeća i s početka dvadesetoga osrednjih su kvaliteta naspram pobunjene omladine. Tako on kritizira Starčevića kad silništvu svake vlasti suprotstavlja hrvatske pravice naglašavajući da je i pravo samo emanacija sile. No, upravo je Stjepan Radić dobio najoštrije kritike (prigodom analize ideološkoga sraza s jednim od atentatora, Stjepanom Dojčićem) kao u prvom redu agitator, demagog, a ne demokrat, čime Horvat naglašava da se u Hrvatskoj demagog pojavljuje prije demokrata, što je kritika karizme kao politički necivilizirane i prije današnjeg vremena. Knjiga o buntovnoj omladini, koje je i sam bio dio, izraz je dakle želje da se potakne moderna dilema. Ona se, čini se, sastoji u tome da je između razuma i strasti za društvo i politiku neprihvatljivo nastupati s jednostranim argumentima. Jer, iza svakoga političkog razuma (posebno onoga na vlasti) može stajati diktatorska, autoritativna strast, koja ne želi popuštati, a iza naizgled nepromišljene strasti možda stoji silom trajno zapriječen razum, koji želi ispitati svoje moći. Bez pravoga razuma vlasti koja popušta i pregovara hrvatska omladina na početku 20. stoljeća svjesno ponavlja povijesnu misiju prosvjetiteljske rutine revolucionarne pobune i revolucionarnoga nasilja, pritom osvještavajući svoju modernost u nereflektiranoj svijesti o nasilju i njezinu cilju. Horvat je emocionalno vezan (i da, aktualan) za njihove dileme, ali se dijelom potrudio otići na Zapad ne zato da bi otkrio svog manje vrijednog revolucionarnog Drugog zapadne Europe na istoku, nego da bi naznačio pokušaj tegobna utemeljenja moderne političke subjektivnosti. Da je u istom povijesnom kontekstu malo više čačkao po metodologiji i po onome što je nazvao mentalitetom, ne samo revolucionarnim nego i anarhističkim, kao i (moćnim) antiratnim pokretima onog doba, mogao je iskopati i više. To je cijena što je i sam pripadao sredini koja ne priznaje modernoga, nego samo ideološki liberalna intelektualca.


Snježan Hasnaš

Vijenac 338

338 - 15. veljače 2007. | Arhiva

Klikni za povratak