Vijenac 338

Kolumne

KNJIŠKI MOLJAC - Pavao Pavličić

Knjižničari

KNJIŠKI MOLJAC - Pavao Pavličić

Knjižničari

U nas je običaj da se književni susreti održavaju u bibliotekama, čak i onda kad u gradu postoje i drugi, ljepši i veći prostori. To vjerojatno dolazi odatle što te susrete uglavnom organiziraju knjižničari, pa je i logično da to bude kod njihove kuće. Tako sam na takve susrete išao i ja, pa sam i upoznao mnogo bibliotekara. Sve su to odreda umni ljudi, s kojima je lijepo razgovarati, i to me nije nimalo iznenadilo. Ali iznenadilo me kad sam uvidio da su svi oni prilično melankolični. Premda se nikada izravno ne žale, ima u njihovu glasu i njihovim očima neke tihe tuge, koju sugovornik vrlo brzo osjeti.

To mi se nije činilo logično. Jer, bibliotekarski posao nije osobito težak, podrazumijeva kontakte s ljudima, dovodi čovjeka u dodir sa zanimljivim štivom. Pa, gdje je tu onda razlog za melankoliju? Padali su mi na um različiti odgovori. Prvo oni najbanalniji: pomislio sam da su knjižničari žalosni iz materijalnih razloga, jer za biblioteke nikad nema dovoljno novca, plaće su male, a nema ni izgleda da se to uskoro popravi. Ali, onda sam se sjetio da su ti ljudi zapravo nezainteresirani za materijalni probitak; da nije tako, ne bi ni studirali književnost, koja ih je dovela u knjižnicu. Onda sam pomislio da ih možda grize to što rade posao koji ni na što ne utječe: njihovi kolege sa studija postali su novinari, političari, profesori u gimnazijama, pa se, dakle, bave zanimanjima u kojima mogu očima pratiti i rukom opipati rezultate vlastitog rada. A bibliotekari samo prevrću one knjige i ne utječu ni na što. Ali, onda mi je palo na um da oni svoj posao vole i o njemu s ljubavlju govore, pa ni u tome nije razlog za melankoliju.

Tako sam na kraju zaključio da razlog mora ležati u knjigama. Bibliotekari su, naime, tužni zato što promatraju sudbinu knjige, što je promatraju svaki dan i izbliza, a pritom su svjesni da na nju ne mogu utjecati, pa se zato žaloste.

Jer, oni su ljudi živahna duha koji gledaju svijet oko sebe, čitaju novine, prate televiziju i brinu se za sudbinu zajednice kojoj pripadaju. Tako im se onda često događa da vide kako se neki problem koji je aktualan u društvu — problem privredni, pravni, zdravstveni, kulturni — doima kao nešto novo i neviđeno, i svi o njemu raspravljaju počinjući od nule. A u isto vrijeme, u biblioteci postoje knjige u kojima je taj problem odavno uočen i riješen, ili je barem temeljito opisan. U tim knjigama — u raspravama, romanima, priručnicima — mogla bi se naći pomoć za ono što nas u zbilji muči, za ono što muči i same knjižničare. A ipak, bibliotekari znaju da nitko neće za tim knjigama posegnuti: između knjiga i zbilje postoji kozmička udaljenost, koliko god da su fizički blizu.

Onda, bibliotekari vide kako i one knjige koje uspiju prodrijeti u zbilju slabo na tu zbilju utječu. Ljudi ih pročitaju, ali iz toga čitanja ne povuku nikakve zaključke, niti postanu pametniji. Dapače, kad prođe stanovito vrijeme, stanu se oduševljavati nekim drugim knjigama, koje o istoj stvari govore nešto sasvim deseto od onoga što su prije čitali i što im se činilo da je istina.

Upravo zato bibliotekare može oneraspoložiti i kad vide kako kratak život knjige ponekad biva. Oni su živi svjedoci kako su neke knjige prije samo koju godinu bile silno popularne i za njih su se posuđivači otimali, a danas kupe prašinu na polici. Knjižničari pamte kako su neki pisci — ne samo u nas nego i u svijetu — još jučer izgledali kao nedvojbene veličine i kandidati vječnosti, a danas više nitko i ne pita za njih. Isto tako, oni vide kako postoje knjige koje bi zavrijedile pažnju, a nikad je nisu dobile, nego čame na policama neotvorene, premda su neizmjerno umnije od onih za koje postoje liste čekanja.

Knjižničari isto tako vide kako se često događa da pozornost njihova članstva privuku glupe ili zle knjige, knjige koje su prije štetne nego korisne, a koje u svakom slučaju tretiraju svoje čitatelje kao idiote. Bibliotekari se zbog takvih knjiga izlažu silnim frustracijama: s jedne bi strane željeli reći posuđivaču neka ne čita to smeće, a s druge strane znaju da moraju biti sretni što se čita uopće išta.

Ima još tužnih stvari koje bibliotekari moraju gledati i o njima misliti. A ako se prisjetite da su oni postali ono što su postali iz ljubavi prema knjizi i čitanju, onda će biti jasno da ta situacija njima pada još i teže nego što bi padala nekome tko se ondje slučajno našao. A s obzirom na to da su oni umni ljudi — s obzirom na to da su pročitali većinu onoga što imaju na policama — jasno vide da ništa u cijeloj toj stvari ne mogu promijeniti. Zbog toga njihova reakcija na vlastiti položaj i položaj knjige nije ni gnjev ni pobuna, nego upravo melankolija, tiha tuga koja dolazi do izražaja onda kad govore s gostom.

Ali, to ne znači da su oni posve odustali od svakoga pokušaja da nešto promijene. Vjerujem da su upravo književni susreti njihov način da utječu na svoju sudbinu i na sudbinu knjiga kojima se bave. Jer, knjižničari vjeruju kako su svi problemi koje sam do sada pobrojio nekako prisutni u atmosferi knjižnice, u zraku koji se ondje diše. Zato misle da će i gost to osjetiti i da će se možda nad tim zamisliti, pa da će nešto i učiniti. Zato organiziraju književne susrete u biblioteci, i zato onako pažljivo gledaju i slušaju pisca koji gostuje.

Ali, pisac obično ne zapazi ništa. On je odveć zaokupljen brigom kakav je dojam ostavio, njega odviše muči pitanje hoće li poslije biti kakva večerica, a da bi imao koncentracije za išta drugo. Ne bih cijelu tu priču zapazio ni ja, da nisam kao dijete maštao da ću biti bibliotekar, pa me tako zanima sve u vezi s tom časnom profesijom.

Vijenac 338

338 - 15. veljače 2007.

Klikni za povratak