Vijenac 337

Glazba

CD KLASIKA: Vladimir Ruždjak, bariton, HRT – ORFEJ, 2006.

Prvoklasna antologija

U kolopletu velika broja različitih pjevačkih lica baritona Vladimira Ruždjaka kao glavne odlike iscrtavaju se briga za zapravo glumačku interpretaciju tekstualnoga predloška te težnja stalnoj kantabilnosti i punini vokalne linije

CD KLASIKA: Vladimir Ruždjak, bariton, HRT – ORFEJ, 2006.

Prvoklasna antologija

U kolopletu velika broja različitih pjevačkih lica baritona Vladimira Ruždjaka kao glavne odlike iscrtavaju se briga za zapravo glumačku interpretaciju tekstualnoga predloška te težnja stalnoj kantabilnosti i punini vokalne linije

U revolucionarnom estetičkom ogledu O glazbeno lijepom Eduard Hanslick kao primjer relativnosti izražavanja osjećaja u glazbenoj umjetnosti naveo je ariju Orfeja Che farň senza Euridice iz Gluckove opere Orfej i Euridika. Arija naime govori o neizmjernoj boli gubitka Euridike, ali bi na estetskom planu funkcionirala jednako uspješno da joj je potpisan sretniji tekst o njezinu ponovnom pronalasku. Hanslick je, međutim, iz procesa izostavio estetički jednako relevantnu kariku izvođača, čija je zadaća upravo interpretacija spomenutih emocija, a baršunasti bariton Vladimira Ruždjaka na ovome dvostrukom nosaču zvuka to čini na u toj mjeri estetski besprijekoran način da nam se sledi podsmijeh na usnama kada pomislimo da su Orfejeve muke svojedobno nagnale na suze i velikog Rousseaua.

Osim spomenute arije, izvorno pisane za kontraalt, prvi nam CD predstavlja zagrebačkoga pjevačkog velikana u onome u čemu je bio najbolji, baritonskim arijama mahom belcanto repertoara u vremenskom rasponu od 1955. do 1985, svjedočeći o stalnu djelovanju, ali i neizbježnim promjenama u razvoju tog iznimnog pjevača od početaka angažmana u zagrebačkom HNK i hamburškoj Operi, preko vrhunaca karijere šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do nastupa dvije godine prije smrti u omiljenoj mu ulozi Nikole Šubića Zrinjskog istoimene Zajčeve opere. U skladu s modom pedesetih i šezdesetih godina, neke od arija Glucka, Rossinija, Čajkovskog, Gounoda i jasno Ruždjakove repertoarne specijalnosti Verdija zazvučale su u hrvatskom prepjevu, izumrloj praksi koju je Ruždjak znalačkim prevoditeljskim intervencijama i perfekcionističkom dikcijom doveo do savršenstva. U kolopletu velika broja različitih pjevačkih lica tog utjecajnog baritona ipak se kao glavne odlike iscrtavaju briga za zapravo glumačku interpretaciju tekstualnoga predloška te težnja stalnoj kantabilnosti i punini vokalne linije, pa i u dramatičnim solo-brojevima kao što su Verdijeve arije Rigoletta, Macbetha ili Renata iz Krabuljnog plesa. Ruždjak čak i oproštaj Pose iz Don Carlosa uspijeva otpjevati na izrazito lirski način, kao tipičan belcanto, a da pritom ničim ne remeti dramatski kontinuitet.

Drugi CD predstavlja nam ga kao vrsna interpreta orkestralne solo-pjesme, a ponajprije ciklus Pjesama i plesova smrti Musorgskog dokazuje nam koliko je Ruždjak bio više od pukoga milozvučnog tumača širokih melodijskih linija. U interpretacijama arije i solo-pjesme kod toga velikog pjevača nema bitnih razlika, no solo-pjesme ipak su više prostor pomna glazbenog cizeliranja pjesničkog stila i sadržaja, što naravno ne znači da kako Musorgskog, tako i Ravelove Pjesme Don Quijotea Dulcineji te Pjesme putujućeg djetića Gustava Mahlera Ruždjak ne donosi s jednakom pjevačkom spontanošću. Konačno, antologijske izvedbe Pjesama moje majke Josipa Štolcera Slavenskog te Z mojih bregov Krešimira Baranovića predstavljaju nam Vladimira Ruždjaka i kao zdušna interpreta i promicatelja hrvatske baritonske glazbene literature. HRT i ORFEJ glasovitom su se pjevaču doista odužili reprezentativnom i prvoklasnom diskografsko-arhivskom antologijom.


Ivan Ćurković

Vijenac 337

337 - 1. veljače 2007. | Arhiva

Klikni za povratak