Vijenac 333

Feljton, Film

FELJTON: HRVATSKI FILMSKI REDATELJI – IGRANI FILM: BRANKO BAUER (IV)

Univerzalne vrijednosti klasičnog autora

Ne okreći se sine bio je zasluženo i prvi hrvatski filmski klasik objavljen na DVD-u (2006), film Četvrti suputnik Hrvatska kinoteka još je zasluženije restaurirala (2005), a pronalaženje njegova najboljeg filma, makedonskih Triju Ana, njegovo primanje u okvire nacionalne kinematografije i materijalno spašavanje ostaje obveza za budućnost

FELJTON: HRVATSKI FILMSKI REDATELJI – IGRANI FILM: BRANKO BAUER (IV)

Univerzalne vrijednosti klasičnog autora

Ne okreći se sine bio je zasluženo i prvi hrvatski filmski klasik objavljen na DVD-u (2006), film Četvrti suputnik Hrvatska kinoteka još je zasluženije restaurirala (2005), a pronalaženje njegova najboljeg filma, makedonskih Triju Ana, njegovo primanje u okvire nacionalne kinematografije i materijalno spašavanje ostaje obveza za budućnost

U doba GEFF-a i nastupa modernizma 1960-ih Bauer je, prije nego što je pronašao profesionalno utočište na Televiziji Zagreb, uspio snimiti još tri filma koja su označila njegovo razdoblje traženja; svaki od tih filmova pokazuje, kao i prije Prekobrojna i Licem u lice, da je Bauer kao autor osjetio podrhtavanje temelja svojega svijeta, našavši se na razmeđu klasičnosti i modernosti. Nikoletina Bursać (Jadran film, 1964) sadržavao je još više modernističkih režijskih zahvata u generalno realističkom postupku nego prethodni film Licem u lice, a vrckava komičnost i lepršav, ideološki neopterećen (pa čak u prikazu naslovnoga junaka i parodično oporben) odnos prema reprezentaciji mitskoga NOB-a nastavio se na sličan komički pristup već primijenjen u Prekobrojnoj, tako da je taj film također solidno ostvarenje kakve su redatelji Bauerova tipa u Hollywoodu mogli snimati do kasno u karijeri, kada su ih poetike novih naraštaja već odredile kao stvar prošlosti. No, prava katastrofa uslijedila je nakon toga — Doći i ostati (Jadran film, Avala film, 1965) Bauerov je jedini uistinu loš film, djelo ispod praga gledljivosti. Tu se otkriva Bauerova podložnost sudu kritike, jer je on još 1985. u monografiji Bauer tvrdio kako je to film koji je najbolje režirao, ali i otkriva da ga je radio za kritiku, baveći se dekompozicijom kadra, studiozno radeći sve suprotno od klasičnoga fabularnog filma, suprotno nego što bi on sam inače radio režirajući, brinući se o fotografskim aspektima itd. No baš suprotno — autohtona modernost Bauerove režije vidljiva je u Tri Ane, kao i njegovo istinsko autorstvo, koje se prepoznaje u dosljednu razvoju specifičnih tematskih preokupacija (djeca u ratu, dezideologizacijski građanski lűk od Ne okreći se sine do Četvrtog suputnika), kao i u prepoznatljivu režijskom stilu, od Ne okreći se sine, preko Tri Ane ili Licem u lice i Nikoletine Bursaća, do Četvrtog suputnika i kasnih TV-filmova Zimovanje u Jakobsfeldu i Salaš u Malom Ritu. A da je Doći i ostati paradoksalan primjer modernističkog dokaza o Bauerovu autorstvu govori i činjenica da je to jedini Bauerov scenarij u čijem pisanju on sam nije sudjelovao. Dosada fabule, meandriranje po anegdotalnim prikazima doživljaja seljaka koji u potrazi za poslom u Beogradu postaju proleteri, u kontrastu urbane hladnoće i došljaka, pri čemu se njihovi socijalni problemi prikazuju na tragu srpskoga crnog vala, ravnim tonom i bez identifikacije, prikazani su usiljenim modernističkim postupkom. Dovoljno je usporediti kadar utrke oko olupine automobila, snimljen iz ptičje perspektive, koji je Bauer snimio, kako je sam rekao, »iz svih mogućih uglova« — sličan kadar Borisa Dvornika iz gornjeg rakursa, na kiši, u Martinu u oblacima, primjer je potpune prirodnosti autorski svjesne režije, usprkos navodnoj umjetničkoj motivaciji sličnoga kadra u Doći i ostati.

Uostalom, Licem u lice imao je modernističke crte koje ga stavljaju u kontekst sličnih filmova Fadila Hadžića ili Antuna Vrdoljaka. Upravo je stoga posljednji Bauerov pravi kinofilm, Četvrti suputnik (FRZ, OHIS, 1967), dokaz da je u hrvatskoj kinematografiji istinski uspjeh imao svojevrstan nenasilan spoj rahlijega realističkog fabularnog stila s modernističkom fakturom (npr. Vrdoljakovi partizanski filmovi). Taj film je svakako jedan od ponajboljih u Bauerovoj karijeri, i jedini nakon 1959. kojim je dosegnuo prijašnje domete. S jedne strane nastavak socijalnokritičke tematizacije samoupravljanja iz Licem u lice; na toj se društvenoj pozadini odvija romantična igra dvoje protagonista koja (umalo?) postaje žrtvom politike. Modernistički postupci, svi fabularno ili autorski verificirani, pridonose temeljnom fatalističkom tonu filma, na koncu kojega partijski idealist (koji sablažnjuje okolinu jer sam plaća svoje službene ručkove) postaje isti kao njegov partijski uzor, prvoborac i onaj isti autoritarni direktor iz Licem u lice (opet u maestralnoj izvedbi Ilije Džuvalekovskog). Krug se zatvara u aklasičnoj, autohtono modernističkoj završnoj sekvenci snimljenoj u sisačkom dvorcu, tijekom mačevalačkog natjecanja, u maestralnom zumirajućem završnom kadru koji se iz subjektivnoga pretvara u autorski, dok ironični pljesak publike tijekom zamračenja kadra potvrđuje da revolucija uistinu jede svoju djecu, a sin ponavlja grijehe (figure) oca. I lokacijama i setovima (ostakljeni interijeri ureda u modernom dizajnu socijalističkih šezdesetih, očuđujući industrijski eksterijeri praćeni ilustrativnom modernom džezerskom glazbom Tomice Simovića, koji se proslavio glazbom za Surogat, kao i niz drugih animiranih filmova Zagrebačkog studija, zatim vikend-hotel, presudni razgovor ljubavnika u automobilu na kišnoj cesti itd.), snimljeni superiornom kamerom Tomislava Pintera, vodećega snimatelja hrvatske filmske moderne, film se uklapa u veliki niz prigušena modernizma hrvatskoga filma, u skupinu filmova poput Slučajnog života Ante Peterlića ili Prometeja s otoka Viševice Vatroslava Mimice.

Četvrti suputnik označio je stvaran kraj Bauerova aktivnoga života u kinematografiji. Godine između 1967. i 1982. proveo je radeći redovito na TV Zagreb, da bi se potkraj 1970-ih nakratko vratio na kinoplatna, premontiravši TV-seriju Salaš u Malom Ritu (TV Beograd, CFC Košutnjak, Neoplanta-film, 1976) u dva filma. I prije emitiranja serije u kina je pušten film Zimovanje u Jakobsfeldu (CFC Košutnjak, Avala-film, Neoplanta film, RTV Beograd, 1975), nastao prema drugome dijelu serije (posljednjih sedam epizoda), koje su bile prve snimljene. Velik uspjeh filma pospješio je da se i prvih šest epizoda serije pošalje u kina 1976. pod naslovom izvorne serije Salaš u Malom Ritu, no taj je film, dramaturški i tematski neujednačeniji, ostao kako u sjeni velikog uspjeha same serije na TV-ekranima, tako i u sjeni prvoga, zaokruženijega kinofilma. Bile su to rado gledane i pomalo melankolične elegije na Bauerove stare teme o djeci izgubljenoj u odrasloj igri rata, o srazu nevina svijeta djece i zle krvi odraslih; i dok su Salaš u Malom Ritu i Boško Buha ostali u okvirima, kako je sam Bauer rekao, »tipičnih manira dječje akcione literature«, Zimovanje u Jakobsfeldu, s pričom o partizanskom dječaku (Slavko Štimac) koji, lažno se predstavivši, prezimljuje na folksdojčerskom imanju, pri čemu dolazi do uzajamna poštovanja maloga partizana i starog Nijemca, sentimentalnim, ali depatetiziranim prikazom ljudskih odnosa koji se odvijaju na iskonskoj razini, mimo ideologija koje ljude naizgled i površinski dijele, priziva u sjećanje Ne okreći se sine, koji se sad činio vrlo davnim, premda je posrijedi bilo tek dvadesetak godina. Boško Buha (Centar film, Viba film, Croatia film, Kinema, Zeta film, 1979), također prikazivan kao kinofilm, patio je zbog izostanka Slavka Štimca (prerastao je ulogu), uporabom redateljskih rješenja poput slow-motiona i uopće tipičnije, odavno zastarjele strukture partizanskoga scenarija koji je osim toga bio dramaturški neujednačen — uspjeh TV-serije, prikazane 1980. u pet jednosatnih epizoda, potvrdio je Bauerovu izjavu da su ova tri filma »telegrafski prepričane« TV-serije. Od sva tri filma, jedino je građa Zimovanja u Jakobsfeldu imala fabularnu samostalnost koja je od toga dijela serije Salaš u Malom Ritu učinila dobar film. Tomu je ponajviše pridonio humanistički prikaz ljudskih odnosa u nevremenu, poznat iz ranijih Bauerovih filmova, koji je i ovome djelu priskrbio auru univerzalnosti. Činilo se da je — barem za Bauera — došlo doba kada se takve vrijednosti opet cijene, a klasičnome filmovanju ima mjesta u kinematografiji; ipak, u idućih dvadesetak godina, nakon posljednjega kadra u Bošku Buhi, Bauer nije dobio priliku da decentno završi filmsku karijeru. Nekoliko je puta uzaludno predavao scenarij na natječaj u samostalnoj Hrvatskoj, a filmski festival u Motovunu dodijelio mu je i priznanje za životno djelo. Ne okreći se sine bio je zasluženo i prvi hrvatski filmski klasik objavljen na DVD-u (2006), film Četvrti suputnik Hrvatska kinoteka još je zasluženije restaurirala (2005), a pronalaženje njegova najboljeg filma, makedonskih Triju Ana, njegovo primanje u okvire nacionalne kinematografije i materijalno spašavanje ostaje obveza za budućnost.


Tomislav Šakić

Vijenac 333

333 - 21. prosinca 2006. | Arhiva

Klikni za povratak