Vijenac 328

Komentari

Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu

Villefranche, pobjeda pamćenja

Za razliku od tih dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela, središnji kip ženski je lik, lik majke, težak i statičan. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku. Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada

Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu

Villefranche, pobjeda pamćenja

slika

slika

Za razliku od tih dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela, središnji kip ženski je lik, lik majke, težak i statičan. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku. Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada

Premda je nemoguće iscrpsti povijest, danas se, napose nakon knjige Louise Lambrichs, o pobuni u Villefranche–de–Rouergueu sve zna. Tisuću devet stotina četrdeset i treće godine, nekoliko desetina silom uvojačenih mladih Hrvata i Bošnjaka — koji su se tada deklarirali Hrvatima — u tom se francuskom gradu, u koji su bili dopremljeni, pobunilo protiv nacista. Kratko su vrijeme čak držali grad u rukama. No to je vrijeme uistinu bilo kratko, a mjere represije strahovite. Unatoč hrabroj pomoći stanovnika Villefranchea koji su mlade Hrvate sakrivali, oni su, gotovo do posljednjega, pohvatani i okrutno pobijeni. Zemljište na kojemu je pala njihova krv nikada nije prepušteno izgradnji. Građani Villefranchea štovali su to mjesto i na nj polagali cvijeće. Pristupna avenija do danas se zove Avenue des Croates.

Bila je to prva pobuna protiv nacističkog režima u okupiranoj Europi.

U samoj toj činjenici skrivao se razlog što se o događaju nije suviše govorilo ni znalo. Kao što se podrazumijevalo na kojoj je točki u Hrvatskoj morala puknuti prva ustanička puška, tako se podrazumijevalo i koji je narod povijesno kriv te ne može raspolagati kapitalnim vlastitim poenima pokreta otpora. Na toj podlozi jedan je individualni napor poštovanja i memorije, napor kipara Vanje Radauša, bio zaustavljen na putu na svjetsku scenu i lokaliziran, da se ne kaže marginaliziran. Vanja Radauš, sam protagonist pokreta otpora, nije mogao biti baš lišen svoga glasa i njime je govorio dok ga do danas nerazjašnjena smrt nije ušutkala. Ali spomenik što ga je 1953. posvetio mučenicima iz Villefranchea završio je u Puli. I to postavljen na način na koji to kipar nije želio.

Više od šezdeset godina nakon krvavoga događaja francuska je država odlučila trajno i dostojno obilježiti gubilište. Radaušev spomenik krenuo je u svijet. Njegova postava povjerena je hrvatskom arhitektu s belgijskim boravištem, Ivanu Prtenjaku. Arhitekt visokih referencija (poznat u Hrvatskoj, među ostalim, po remek–djelu, crkvi sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku; dobitnik brojnih međunarodnih natječaja i nagrada; predstavnik Belgije na Bijenalu u Veneciji...), savršeno je očitao krajnji etički naboj i dramatiku mjesta. Jezgrovitost i jednostavnost, kakve ga u svakom njegovu nastojanju odlikuju, uvjetovale su raspored scene. S takvim rasporedom sigurno bi se složio i Vanja Radauš, da je mogao surađivati sa zemlje. Ono što je kao sažetak radnje i znak za pamćenje oblikovao Vanja Radauš dvije su skupine umirućih tijela: nagih, jer bi opisna razina bila nacistička uniforma, što kipar nije želio; a želio je univerzalnost i simboliku. Tijela su produžena i osušena, izvanredno izražajno modelirana, pripremljena za virtuoznu konstrukciju pada, ali u onoj sekundi neopisive i neodržive statike kad se pad još nije razdvojio od lijeta. Skulptura zaslužuje svaku pozornost i unutar Radauševa opusa i unutar hrvatske povijesti umjetnosti. Za razliku od tih dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela, središnji kip ženski je lik, lik majke, težak i statičan. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku. Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada.

Za tu Radauševu dramu arhitekt Prtenjak razradio je sjajnu scenu. U dugoj perspektivi prilaza ukazuju se, desno i lijevo, dvije skupine umirućih, svaka na svom postamentu i pred svojim ekranom od bijeloga bračkog kamena. One zapravo flankiraju središnju pukotinu — uska su vrata u onostrano — kroz koju se nastavlja put i pogled do majke na rondou cvijeća. Majčina je pak pozadina lagano konkavni pano od upravo čudesnog lokalnog kamena, nevjerojatnih kolorističkih kombinacija: zlatastoga, žućkastoga, sivog, zelenkastog... Tako i kamenje zastupa i povezuje dvije zemlje koje su obje majke, i objema pripadaju sinovi... Cjelini će pridonijeti vrlo suptilno hortikulturno rješenje. U nijemoj straži stajat će postrojba čempresa, oko majčina kipa niknulo je vedro cvijeće, a čista će zelena trava pokrivati prostor stratišta...

Dogodilo se da je spomenik postavljen u godini kad se nekako spajaju stota obljetnica Radauševa rođenja i trideseta obljetnica također teške smrti. Radauš je učinio gestu poštovanja i sjećanja, sad se, s mučenicima Villefranchea, sjećamo i njega. Sa svakom gestom poštovanja i pamćenja čovječanstvo se diže na višu razinu. Ovom svečanošću memorije i Hrvatskoj je učinjena povijesna pravda. Na teškom putu, kroz pukotinu, prema budućnosti...

Željka Čorak

Vijenac 328

328 - 12. listopada 2006.

Klikni za povratak