Vijenac 322

Kazalište

20: EUROKAZ: Ex-pozicija (proces_grad 02), Boris Bakal & Bacači sjenki (ZAGREB, HRVATSKA)

Duhovi iz kuće priča

Nakon inicijacije gost–šetač postaje punopravni stanovnik potrošene kuće priča ili kuće potrošenih priča

20: EUROKAZ: Ex-pozicija (proces_grad 02), Boris Bakal & Bacači sjenki (ZAGREB, HRVATSKA)

Duhovi iz kuće priča



Nakon inicijacije gost–šetač postaje punopravni stanovnik potrošene kuće priča ili kuće potrošenih priča


U poslovičnoj raznolikosti kazališnih pristupa koje već dvadeset godina domaćoj publici predstavlja Eurokaz jedna je od kategoričkih odrednica i kazalište na specifičnoj lokaciji. Iako se u posljednje vrijeme nisu ponovile onako spektakularne akcije kao što je izravna primjena protočnih ili najfrekventnijih urbanih prostora, ili pak intervencije u rangu izgradnje umjetnog otoka na najpopularnijem gradskom jezeru, nego se iz konvencionalne kazališne dvorane bježalo u još intimnije ili opskurnije prostore, gotovo da nije bilo izdanja festivala koje publiku nije odvelo tamo gdje se po izvedbeni čin obično ne ide. Ukratko, obavijest u programskom letku festivala kako se virtualna i realna šetnja u sklopu projekta Ex-pozicija (proces_grad 02) grupe Bacači sjenki odvija u djelomično napuštenim, a djelomično ponovno naseljenim, prostorima bivših tvornica Badel i Gorica u središtu Zagreba nikoga nije trebala iznenaditi. Za poznavatelje urbane zagrebačke kulture toponimi Badel i Gorica, odvojeno ili u paru, gotovo su sinonimi posezanja neovisne kulture za resursima koji bi uskoro mogli nestati s plana grada i iz bijelih mrlja vrijedna urbanističkog i arhitektonskog nasljeđa s golemim urbanokulturnim potencijalom pretvoriti se u sive zone poduzetničke grabežljivosti. Badel i Gorica su, otkad je stala proizvodnja alkoholnih pića i emajliranog posuđa, u nekoliko navrata već postajali prizorišta, pa tako upravo kao spomenik kulture zaštićena središnja zgrada Badela pamti nastupe inozemnih gostiju Eurokaza kao i zagrebačkog Montažstroja. U međuvremenu je, prije nepunih godinu dana, isti prostor bio do maksimuma tjedan dana aktiviran Operacijom: Grad, združenom akcijom aktivnijih izvaninstitucionalnih umjetničkih skupina, koje su tako pokazale da znaju i mogu čak i toliki prazni prostor ispuniti kvalitetnim programom. Iako su uglavnom sve umjetničke prezentacije u sklopu te akcije računale na specifičnost prostora, izvedbene su ipak i nasljeđe i patinu, točnije specifičnu kombinaciju metaforičke pozlate i vrlo zbiljske, čak pomalo opasne ruiniranosti koju nose Badel i Gorica, uglavnom propustile iskoristiti na pravi način. Iznimka su bili Bacači sjenki, kojima je tadašnja uspješna izvedba vjerojatno i donijela selektorski poziv na ovogodišnji Eurokaz. Ex-pozicija (proces_grad 02), projekt međunarodne umjetničke organizacije Bacači sjenki koju vodi glumac Boris Bakal, naizgled ponajviše duguje predstavi Tajna služba njemačkoga koreografa Felixa Ruckerta s 18. Eurokaza, onoj u kojoj je svaki posjetitelj, ali ne i gledatelj, zaista bio središte predstave. Kako je tada programska poveznica bila interaktivitet, Ruckertova je predstava postala vrhuncem festivala, jer, činilo se, interaktivnost izvođača i publike maksimum doseže u tjelesnom dodiru te potpuno svjesnom i povjerljivom prepuštanju strancima kojima se ne vide lica, kao što se zbog poveza na očima ne vidi ni ništa drugo. Bakal je, uz pomoć vodiča, u ovom slučaju Jelene Lopatić, Nine Violić, Tanje Vrvilo, Emila Matešića i Bojana Navojca, iskoristio slični fizički princip vođenja, i odnosa jedan-na-jedan, ali ga je nadopunio specifičnostima koji Ruckertov koncept odvode na još višu razinu. U njih se ubraja sam prostor izvedbe, koji za publiku ima barem dio navedenih značenja, kao i narativnost početnih pozicija i narativna interaktivnost razvoja pojedinačnih priča, jer svaka je od šetnji u ovom projektu, u skladu s Ecom, i šetnja pripovjednom šumom, u kojoj podjela na implicitnog pripovjedača i potrošača nije strogo određena. Tako svaki posjetitelj, kao u pojednostavnjenim mitološkim koncepcijama, od Ex-pozicije dobiva onoliko koliko sam u nju donese, jer čak i kad je u zaista čvrsto strukturiranoj priči, njegova je pasivnost zapravo privid ispod kojega je itekako aktivno suzbijanje nevjerice i, na kraju krajeva, pristajanje na šetnju. Pritom su nezanemarivi sastavni dijelovi cijeloga projekta i pripremna faza, biranje vodiča, čekanje uz beskrajno vezenje izmišljenih i autobiografskih crtica Borisa Bakala, koji je istodobno i ponosni meštar ceremonije i mrzovoljni razvodnik u lokalnom kinu, ili završna, u kojoj šetač postaje multimedijalna uhoda tuđih šetnji. Tek tada, nakon vlastite inicijacije, koja kao i svaka ima pravi omjer straha od nepoznatog i zadovoljstva u njegovu svladavanju, gost-šetač postaje punopravni stanovnik potrošene kuće priča, ili kuće potrošenih priča, kojom se kreće tiho poput duha. Kao takav ne smije, i ne želi, ometati tuđe priče u nastajanju.


Igor Ružić

Vijenac 322

322 - 6. srpnja 2006.

Klikni za povratak