Vijenac 318

Književnost

SJEĆANJE: don BrankO SbutegA (8. travnja 1952 – 27. travnja 2006)

Oplemenjen vjerom

Crkvu i njegovu dužnost u Biskupiji kotorskoj naslijedit će novi svećenik, no — iznimni nemaju nasljednika. Ni don Branko; bio je jedinstven

SJEĆANJE: don BrankO SbutegA (8. travnja 1952 – 27. travnja 2006)

Oplemenjen vjerom



Crkvu i njegovu dužnost u Biskupiji kotorskoj naslijedit će novi svećenik, no — iznimni nemaju nasljednika. Ni don Branko; bio je jedinstven


U kotorski kafić nasuprot Biskupije i Katedrale svetoga Tripuna, zaštitnika Kotora, s don Brankom Sbutegom svratio sam na kavu. Povod je moj film, prije ipak dokumentarni zapis, netom emitiran na Hrvatskoj televiziji o Miloševiću, Milošu, jasno — neki drugi ovdje se i ne spominje — u kojemu je don Branko o njemu rekao sažeto, točno i dalekovidno ono što drugi nisu ni rekli ni vidjeli. Možda upravo u tome i jest njegova posebnost: što drugi i ne vide, o čemu i ne haju — on to ne samo da vidi, i to izvisoka i u totalu svega, nego i kaže, točno i rječito. Ovdje je rekao (citiram prema sjećanju): »Miloš Milošević naš je posljednji notar, neću još reći naš grobar, ali naš posljednji Mohikanac. Imao sam primisao da sam to možda ja, ali — ne, to je Miloš!« Zapažam i izdvajam dvije riječi, naš i posljednji. Naš se odnosi na hrvatsku i katoličku Boku, koje je sve manje i manje, tako da je ono posljednji nekako logično i nameće se samo od sebe. Neću sada koliko je to za suprotstavljanje, ne slažem se s tim, ali ne mogu previdjeti lijepu don Brankovu osobinu: da se sustegne, da potisne svoje samoljublje, žar kojim sjaji kada su reflektori na njemu. »Nisam to ja, to je Miloš!« (Milošević, znanstvenik, pjesnik katoličke inspiracije, glazbenik, onodobni predsjednik UNESCO–ove sekcije za arhivistiku, svijest i savjest Boke, njezin najistaknutiji autor...). »Don Branko; zamislio sam, kao što i znate, za sada tri filma o istaknutim Hrvatima Bokeljima: o gospodinu Milošu već je gotov, sljedeći ste vi, na što sam vas već i podsjetio dok ste sudjelovali u tome...« »Ma, nemojte mene! « »A da koga bih? Rekli smo ‘prvo Miloš!’, to je sad gotovo!«. »Pa, ima i drugih!«. »Govorili smo već o njima, nisam ih zaboravio, ali — vi ste na redu pa da ne dođem s televizijskom ekipom kad vas nema doma!«. »Ajde dobro, nazovite me...« Nažalost, nikada ga nisam nazvao, to je bio naš posljednji susret. Minula je od tada gotovo godina dana, ne pripadam onima koji su se motali oko njega, koji su mu se dodvoravali ili štogod šićarili druženjem s njim (bilo je takvih, itekoliko!), a televizija je spora i — žalibože — njezin vlastiti dokumentarni program od neke nacionalne ili državne vrijednosti nije joj baš najpreči posao, iako je briga o Hrvatima izvan Domovine u hrvatskome Ustavu... Film o don Branku Sbutegi ostao je nesnimljen. O plemenitom Sbutegi; naime — kad se snimalo ono o Miloševiću, vidio sam u kotorskome muzeju grbove starih plemićkih obitelji: tamo su i Sbutege... On to nije spominjao, nije trebalo: bio je plemenit drukčije, sveobuhvatnije, ne (samo) podrijetlom, nego dušom, duhom, intelektom. Ponajprije — postupcima! Imao je Boga u sebi. Slično kao Tolstojev Karatajev... »A znate li gdje ću objaviti svoju slijedeću knjigu: u Beogradu!« — odgovara i bez moga pitanja. Ja ga doista ništa ne pitam, zadovoljavam se time što kažem da sam i sâm svojevremeno u Beogradu tiskao jednu knjigu. »A ja ću baš sad!« — kaže on, razabravši gdje je naglasak u mojoj rečenici. Znao sam da je don Branko i mudar i uporan, ponekad i svojeglav, a prije svega katolik (kathólu, gr. — općenito, sveopće!), ali nisam znao što sada znam: nije ništa od toga bilo presudno da tiska knjigu u Beogradu. To sam shvatio tijekom njezina predstavljanja u Zagrebu, u Hrvatskom društvu pisaca, gdje sam 27. travnja pozvan pet prije dvanaest, kada se umjesto predstavljanja knjige novinarima održao dostojanstveni u spomen (don Branko je nenadano upravo toga dana preminuo, nakon kratke i opake bolesti); Nataša Marković, urednica, autorica predgovora i izdavačica knjige, potpomognute iz Opštine Kotor, otkriva da je potegnula iz Beograda u Dobrotu, u don Brankov dom, razgovarala s njim, družila se, ponudila izdati mu knjigu... To je bilo presudno: trebao je prijateljsku, makar naklonu mu ruku, svi je trebamo! A iz Hrvatske mu je nitko u tom smislu nije pružio. Ne znaju (uglavnom) Hrvati prepoznati — ni sami sebe, a nekmoli svoje ponajbolje ljude! Gospođa Marković u predgovoru pišući o don Branku u superlativima, kao i o njegovoj knjizi Kurosavin nemir svijeta, u kojoj je izabrala objavljene tekstove u njegovim javnim istupima, kaže kako za nedavni rat, koji mi opravdano zovemo domovinskim, nisu krivi narodi, nego »zločinci potpomognuti despotskim režimima«. Na prvi pogled posve točno, no, tako se, dakle, suptilno, ipak promiče — poluistina, često gora od laži: kriva je velikosrpska hegemonistička politika, zna se tko je kriv za rat. Ali se prešućuje. Don Branko to nije skrivao: »herostrati Hrvatske djeluju kao sustav, kao široki kolektiv« — citiram iz knjige, zapisano 1991. A zna se tko je tada razarao Hrvatsku i zašto je to činio. Jasno, don Branko nije bio političar niti se koristio političkim rječnikom, imao je svoj. No, sve to u njega (i ne samo u njega!) nikada nije rađalo mržnju, ni prema narodu, ni prema državi, ni prema pojedincima: bio je izvan nje, iznad nje, iznad svih mržnja i politika, iznad naroda, ma koliko da nisu krivi, ma koliko da je skrušeno trpio u njima (i s njima). Njegova ga je vjera oplemenjivala. Ta vjera ne isključuje Beograd, nikoga ne isključuje! I ne samo stoga što je iz vjerski miješanoga braka (majka je Crnogorka!): on je slijedio svoju vjeru i svoje uvjerenje, koje — uostalom — nije samo njegovo. U njega je to prepoznato, jer — on je time izvanredno zračio; i to mu je velika zasluga. Pisac pogovora spomenute knjige, Filip David, čuveni srpski pisac, ističe tri don Brankove vrline: obrazovanje, inteligenciju i hrabrost. Dodajmo tomu i ljubav, ponajprije ljubav — za čovjeka, bez obzira koje je vjere taj čovjek, koje narodnosti. (Tako svaki katolik i treba osjećati svijet!) Tu je njegovu vrlinu prepoznao i Stipe Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, koji je napravio veliku gestu kada je došao na komemorativni skup jednom (ne)običnom katoličkom svećeniku i rekao nekoliko toplih, neposrednih, iskrenih rečenica o njemu, gdje ga je i kako upoznao... Oplemenjivao je don Branko svakoga s kim je ikada bio u dodiru. I skromna potpisnika također, ma koliko da nismo uvijek i posve dijelili ista uvjerenja o svemu. Ali, valjalo ga je razumjeti, što mnogi nisu — bilo znali bilo htjeli bilo mogli: nije lako bilo biti On — tamo gdje je i tada kada je bio On. Ostali smo mu dužni: ponajprije priznanje, bio je junak — znao je golim prsima stati pred buldožere koji su otimali tuđu zemlju. Znao je suprotstaviti se, ne samo mržnji nego i vlasti — pa i sunarodnjaka i suvjernika. Na katoličkoj crkvi u Dobroti velikim ćiriličkim slovima piše »Ovo je Srbija«. A on u Srbiji tiska svoju knjigu! Da, znao je biti kontroverzan, no rekao mi je: »Ne treba brisati, to je sramota onih koji su to tu napisali, sami će poželjeti maknuti svoju sramotu.« U jednoj od najmanjih katoličkih župa na svijetu dao je napraviti jedan od najvećih oltarnih mozaika (Murtićev u svojoj crkvi sv. Stasije) susretao se i družio i prijateljevao i s akademicima i s premijerima i s predsjednicima država... I s običnim pukom. Imao je rijedak književni talent, Boku je ćutio kao majku, što mu je i bila: nema suptilnijih i dubljih, nema literarnijih proznih stranica o Boki od njegovih... Nadamo se da će hrvatski izdavači makar sada znati sakupiti i tiskati sve to!? I onu knjigu pjesama! Crkvu i njegovu dužnost u Biskupiji kotorskoj naslijedit će novi svećenik, no — iznimni nemaju nasljednika. Ni don Branko; bio je jedinstven.


Stijepo Mijović Kočan

Vijenac 318

318 - 11. svibnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak