Vijenac 316

Film, Kritika

Hrvatska filmska kritika

Bespućima filmskoga svijeta

Dragan Rubeša, Govor tijela. Zapisi o neholivudskom filmu, AGM, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2006.

Hrvatska filmska kritika

Bespućima filmskoga svijeta



Dragan Rubeša, Govor tijela. Zapisi o neholivudskom filmu, AGM, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2006.


Dragan Rubeša diplomirao je strane jezike na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, stalni je suradnik »Novog lista«, »Vijenca« i »Hrvatskoga filmskog ljetopisa«, a bavi se i prevođenjem s engleskog i talijanskog jezika. Prethodna suha biobibliografska rečenica u slučaju Dragana Rubeše potvrđuje da kritičar ne gradi karijeru popisom medija u kojima je objavio tekstove, nego tekstovima samim. Nedavno je na domaće tržište izašlo drugo, dopunjeno izdanje zbirke eseja Dragana Rubeše naslova Govor tijela. Ukoričenje višegodišnjega recenzentskog rada istinski je životopis tog istaknutog filmskog kritičara. Potreba za drugim izdanjem već je i površnim čitateljima Govora tijela bila jasna: asocijativni nizovi i more podataka kojima nas Rubeša obasipa vapili su za kazalom. Drugo je izdanje ponudilo dva: kazalo filmova i kazalo imena. Snažna pozicija svakog od šezdeset i pet eseja njegova je jasna tematska određenost. Rubeša tako primjerice u žarište interesa uzima slasticu poput čokolade, ili ime nekoga filmskog pokojnika, i oko toga početnog motiva sagradi mini–esej. U njemu on propituje različite reinkarnacije istog motiva u niza autora. Podjednako sa čisto značenjskog aspekta, ali i vizualnog ili žanrovski uvjetovanog. Nerijetko filmove i autore o kojima piše stavlja u prethodno naznačen kontekst topografske i vremenske pripadnosti. Uzmemo li u obzir podnaslov knjige, Zapisi o neholivudskom filmu, jasno je do koje mjere Rubeša barata širokim filmskim znanjem. Obično ne poseže za općepoznatim zapadnjačkim filmašima, nego se odlučuje za domaćem prosječnom čitatelju (i gledatelju, jasno) razmjerno nepoznata imena. Tsai Ming–liang i Pawel Pawlikowski, Nicolas Philibert i Ventura Pons — riječ je o tek nasumično izdvojenim junacima Govora tijela. Ono što zadivljuje jest Rubešina upućenost o svakom od njih. Tekstovi koji su nastali u duljem razdoblju, rekli smo, definiraju pisca. Posve je razvidno kako se Dragan Rubeša odlično snalazi u formi kratkog ogleda i kako unatoč skučenu prostoru uspijeva jasno izraziti osnovnu misao. S lakoćom povezuje naizgled nespojivo, a istodobno čitatelju pruža nisku referentnih filmskih izvora i paletu pozicija promišljanja na koje prije (vrlo vjerojatno) uopće nije obratio pozornost. No, prednost se u trenu može pretvoriti u slabost. Kratka forma, ukoliko se sadržajno prenapregne, uistinu se doima sjajno, čak efektno, no istodobno čitatelju daje tek naznake, nikako razrade. Takav je slučaj tim naglašeniji u situacijama kad se poseže za opskurnijim naslovima ili autorima. Događa se paradoks jer su ciljana skupina Rubešinih tekstova filmofili sa stavom (postoje li uopće drukčiji?) — oni doista cijene sposobna stručnjaka, no istovremeno cijene i svoja stajališta; žele ih usporediti, prepoznati promišljajuće dodirne točke i uočiti one na kojima se razilaze. U domaćoj filmofilskoj (podjednako profesionalnoj i amaterskoj) sredini malo je čitatelja koji u cjelovitosti mogu shvatiti Rubešine poente, i to iz vrlo prozaična razloga: malo je onih koji su vidjeli sve filmove o kojima piše. Dulji bi oblik omogućio iscrpniju razradu, a time bi se pak olakšalo (točnije, pojednostavnilo) ono najvažnije na što svaki kritičar mora računati — povjerenje čitatelja. Jurica Pavičić u predgovoru Govoru tijela izrekao je rečenicu koja najbolje sažima poentu zbirke: »Ona i amatere i profesionalce mora naprosto potaknuti na radoznalost.« Ipak, na kraju priče podcrtati samo referentnost bilo bi uvelike nepravedno. Dragan Rubeša pored popisa filmske lektire dao je i precizne upute za njezino promišljanje i svoje osobne refleksivne nizove. Uostalom, situacija u kojoj na jednoj strani stoji iznimna informiranost, a na drugoj nedostatak sredstava njezine potpune percepcije, ne govori o slabostima izvora, nego o nedostacima primatelja. Rubeša je osvijetlio neosvijetljeno, a na njegovim je čitateljima, filmofilima, da ispune svoj dio zadaće: da se prihvate filmova.


Hrvoje Pukšec

Vijenac 316

316 - 13. travnja 2006. | Arhiva

Klikni za povratak