Vijenac 313

Kritika

Hrvatska književna kritika

Nadahnuto kritičarsko pero

Miroslav Slavko Mađer, Pjesnikova lektira, vlastita naklada, Zagreb, 2004.

Hrvatska književna kritika

Nadahnuto kritičarsko pero



Miroslav Slavko Mađer, Pjesnikova lektira, vlastita naklada, Zagreb, 2004.


Knjiga Pjesnikova lektira Miroslava Slavka Mađera, vrsna pjesnika, zanimljiva pripovjedača za djecu i odrasle te autora radijskih, televizijskih i kazališnih drama, donosi na tristotinjak stranica bogato pulsiranje hrvatske književnosti od 1950. do 2004. Opsežan i hvalevrijedan rad pjesnika koji se ne štedeći truda pretvorio u kritičara, spasivši od zaborava, u nizu bilježaka, osvrta, prikaza, komentara i kritika, a u vremenu koje nije naklonjeno pjesništvu ni književnosti uopće, više od stotinjak knjiga nastalih u razdoblju od pedesetak godina. Doista svečarski, zlatni broj, koji je okupio u sebi sve ono važno, ali i manje važno u hrvatskoj književnosti tako da pored poznatih imena suvremene hrvatske književnosti nalazimo i takozvane male pisce, kojima je Barac još odavno darovao svoju kritičarskopovijesnu pozornost u knjizi Veličina malenih. Opsežan kritičarski pregled hrvatske književnosti, od pedesetih godina prošlog stoljeća, Miroslav Slavko Mađer, dugogodišnji radijski novinar, kritičar i jedan od istaknutih pisaca krugovaša, popratio je korisnim pogovorom, u kojem izriče stajališta u pristupu izloženoj građi, ističući fenomen autocenzure, autorskog aranžmana, naglasivši taj svoj pristup činjenicom da on kao »autor nema običaj pisati takozvane negativne kritike«, dopuštajući skromno da bi se to »moglo smatrati i nedostatkom vlastitog kriterija«. Slijedeći autorovu skromnost zabilježit ću i njegovu misao, »kako će ovaj izbor iskazati jedno prošlo utrošeno vrijeme u pisanju, što i nije beznačajno, bez obzira koliko su kritike u pjesnika manje zapažajne«. Doista, ne bih se složila da je ovdje riječ samo o utrošenom vremenu. Trud i erudicija koje je pjesnik Mađer unio u osmišljavanje osebujne knjige govore o predanu, stalnu praćenju naše književnosti s istančanim osjećajem za lijepo, kvalitetno i nadahnuto, bez obzira na krajnje ili isključive prosudbe prihvaćenoga kritičarskog standarda ili na isforsiranu popularnost na književnom tržištu. Miroslava Slavka Mađera, pjesnika i ljubitelja dobre knjige, ne zanimaju trendovi ni medijska halabuka, koja često podmeće rog za svijeću. On ima vlastite kriterije i izbore, a kad je riječ o pjesnicima, njegov se posvemašnji lirski senzibilitet priklanja njima, pjesnicima, koji ne stare, jer ni poezija ne zastarijeva, ako to jest, ona, kako ističe pjesnik, živi. Mađer jednostavnim, jasnim riječima izriče svoje sudove, ulazeći poput pravoga pjesnika u stvaralačku bit izabrana autora, ne prihvaćajući pjesme koje »zrače prazninom i blješte verbalizmom«. Zazirući od shema i okvira, autor knjige Pjesnikova lektira ne pledira za pjesmotvore kojima je emocija strana, koji od nje bježe, težeći često isforsiranu inovatorstvu, nego priklanja svoj kritičarsko–pjesnički senzibilitet prirodnosti, uvjerljivu osobnom afinitetu. Za njega pjesma može imati »anđeoska krila«; to je osebujni vitalitet, koji podjednako, i pjesmi i prozi, udahnjuje dušu, da bi po njemu oduhovljeno živjela i obvezivala. I knjiga Miroslava Slavka Mađera Pjesnikova lektira obvezuje na poseban način. Treba je čitati jer nas upoznaje s rastom hrvatske književnosti i proširuje spoznaje i vidike.


Ljerka Car Matutinović

Vijenac 313

313 - 2. ožujka 2006. | Arhiva

Klikni za povratak