Vijenac 312

Glazba

OPERA HNK IVANA PL. ZAJCA, RIJEKA: AMILCARE PONCHIELLI, LA GIOCONDA, RED. OZREN PROHIĆ, DIR. NADA MATOŠEVIĆ

VENECIJA NA RJEČINI

Unatoč nedostacima, a u postavljanju djela tolikih zahtjeva ne može ih ne biti, riječka Gioconda hvalevrijedna je realizacija ansambla u stalnu usponu

OPERA HNK IVANA PL. ZAJCA, RIJEKA: AMILCARE PONCHIELLI, LA GIOCONDA, RED. OZREN PROHIĆ, DIR. NADA MATOŠEVIĆ

VENECIJA NA RJEČINI



Unatoč nedostacima, a u postavljanju djela tolikih zahtjeva ne može ih ne biti, riječka Gioconda hvalevrijedna je realizacija ansambla u stalnu usponu


Praizvedena iste godine, sedam mjeseci ranije nego Nikola Šubić Zrinjski, 8. travnja 1876. u milanskoj Scali, na libreto Arriga Boita, koji se koristio anagramom svojeg imena Tobia Gorrio, prema drami Victora Hugoa Angelo, tiranin u Padovi, Gioconda, djelo 42–godišnjeg Amilcarea Ponchiellija jedina je opera drugoga skladatelja nastala za Verdijeva života (do nastanka verizma 1890) koja se održala u repertoaru. Iako sam nije bio sklon snažnim strastima, prihvativši libreto koji njima obiluje, Ponchielli je ne htijući navijestio verizam, a njegov učenik Mascagni proveo ga je u djelo. Promatrajući je stoga kao po vremenu nastanka izdanak zrelog romantizma, a po sadržaju vjesnika verizma, Gioconda je u sebi spojila naizgled nespojivo i pružila neiscrpno vrelo mogućnosti uprizorenja. Uz jedan, ali vrlo važan uvjet, da ima na raspolaganju šest moćnih dramskih glasova i snažnih umjetničkih osobnosti. U tom je smislu najnovija riječka operna premijera djelomično zadovoljila. Pun su pogodak bili njezina protagonistica Gabriela Georgieva i Ivica Čikeš u ulozi Alvisea. Iako po boji nije dramski sopran, Georgieva je svijetlim snažnim glasom s lakoćom svladavala goleme dramatske zahtjeve uloge. Mladenačka izgleda, iako nešto punija (ali scenski vrlo spretna i pokretna), intenzitetom i svježinom tona uvjerljivo je dočarala lik ulične pjevačice. Majestetičan i strog, adekvatne vokalnosti, i Čikeš je bio uvjerljiv venecijanski inkvizitor. Štrihanje barkarole okljaštrilo je ulogu špijuna Inkvizicije uličnoga pjevača Barnabe, pa Marzio Giossi nije mogao dati cjelovitu kreaciju lika, što je, sudeći po prikazanom, bilo u njegovim pjevačko–scenskim ogućnostima. Korektna, iako nedovoljna kapaciteta za ulogu Laure, bila je Kristina Kolar. Neda Martić muzikalno je pjevala Ciecu (Sljepicu). Razočarao je tenor Ernesto Grisales kao Enzo, ne toliko pjevanjem (i lošom dikcijom) koliko nezainteresiranim držanjem. Nameće se pitanje: zašto se nije izveo cijeli uvodni prizor drugoga čina — Marinaresca, barkarola Barnabe i prizor Enza i mornara — pa je on započeo romancom Enza Cielo e mar? Osobno smatram to neopravdanim, ako ne i nedopustivim. Danas se otvaraju i standardni skokovi, a ne mogu se sjetiti Gioconde bez barkarole Barnabe! Predstava je inače solidno muzički pripremljena s obzirom na goleme zahtjeve koje postavlja pred ansambl, i našla je u dirigentici Nadi Matošević autoritativna i sigurna voditelja. Valja istaknuti kvalitetan gudački korpus orkestra, ali zboru zamjeriti tonsku neujednačnost. Velika vrijednost ovog scenskog uprizorenja Gioconde bila je snažna prisutnost Venecije. Ona se osjećala u bojama i oblikovanju svjetla Zorana Mihanovića, u škrtim, ali neobično sugestivnim scenskim rješenjima Dalibora Laginje, u prekrasnim kostimima Irene Sušac, i naposljetku, a to je najvažnije, u cjelokupnoj atmosferi grada na laguni, tako punoj kontrasta. Veselje regate i plesna svečanost satova u Alviseovoj palači (koreografija Snježane Abramović) sučeljena je sa stalnom prijetnjom Inkvizicije i njezinih strašnih kazni u vlažnim podrumima i olovnim samicama. Otrov, bodež, smrt vrebaju sa svih strana. Likovi su u stanju straha, ili nadmoći, koju im daje moćno sredstvo vlasti Venecijanske Republike. Rijetki su trenuci topline i liričnosti, primjerice između Gioconde i njezine majke, kratkog duettina Laure i Enza, arije Ciece i prelijepe Enzove romance. Glavni junaci i junakinje neprestano se međusobno bore. Valjalo je dočarati taj kovitlac u kojemu se smjenjuju pobjednici i pobijeđeni. Sve je to uspjelo redatelju Ozrenu Prohiću. Unatoč nedostacima, a u postavljanju djela tolikih zahtjeva ne može ih ne biti, riječka Gioconda hvalevrijedna je realizacija ansambla u stalnu usponu.


Marija Barbieri

Vijenac 312

312 - 16. veljače 2006. | Arhiva

Klikni za povratak