Vijenac 300

Likovnost

Costantino Il Grande — La Civilta Antica al bivio tra Occidente e Oriente, Castel Sismondo, Rimini, 13. ožujka — 4. rujna 2005.

Veliki Konstantin Veliki

Konstantinovo doba predstavljeno je na izložbi najrazličitijim izlošcima, od carskih portreta, kipova, sarkofaga te numizmatike preko medaljona, gema, raznorodnoga nakita, privjesaka, fibula pa do primjera mozaika i slikarstva, pribora za jelo, stakla

Costantino Il Grande — La Civilta Antica al bivio tra Occidente e Oriente, Castel Sismondo, Rimini, 13. ožujka — 4. rujna 2005.


Veliki Konstantin Veliki


Konstantinovo doba predstavljeno je na izložbi najrazličitijim izlošcima, od carskih portreta, kipova, sarkofaga te numizmatike preko medaljona, gema, raznorodnoga nakita, privjesaka, fibula pa do primjera mozaika i slikarstva, pribora za jelo, stakla


Već smo nekako navikli da nam organizatori iz Rimini Meeting u Castel Sismondu u Riminiju serviraju sjajne kulturološke izložbe u čiju je realizaciju Hrvatska više ili manje uključena, poput Trecento Adriatico, La Sistina e Michelangelo, Leonardo — Machiavelli — Cesare Borgia i druge. Ove nas je sezone do-čekala izložba o razdoblju jednog od najvećih rimskih careva — Konstantina Velikog. Otvorena više od šest mjeseci u fantastičnom prostoru Malatestine utvrde, izložba u nekoliko cjelina obuhvaća jedan od prekretnih trenutaka u povijesti zapadne civilizacije, tre-nutak u kojem je napravljen zaokret koji traje i danas. Vrijeme koje obuhvaća izložba najzanimljivije je doba antike, vrijeme kraja 3. stoljeća i Dioklecijana te vrijeme tetrarhije, legende o pravom križu i bitki kod Milvijskoga mosta, vrijeme osnutka Novog Rima — Konstantinopolisa i Milanskog edikta. Edikt tolerancije iz 313. godine ujedno je prekretnica civilizacije upravo zahvaljujući križu koji je Helena, Konstantinova majka, pronašla te križu koji se ukazao u noći uoči Milvijske bitke Konstantina protiv Maksencija. Prekretnica u religijskom, kulturološkom, sociološkom, likovnom i svakom drugom smislu. Iznova je ujedinjeno carstvo, kršćani su prvi put izišli iz ilegale, a umjetnost je proživjela reviziju, motivika je prošarana, kako grčko–rimskom, tako i židovsko–kršćanskom ikonografijom. Izložba o dobu Konstantina Velikog na razmeđi Istoka i Zapada u nekoliko nam segmenata odaje značenje toga kratkog razdoblja s početka 4. stoljeća, kada barbarstvo preko noći ulazi u carstvo rušeći do tada zajamčene religijske i kulturološke limese zbog kojih su brojni kršćani i štovatelji drugih izvanpanteonskih božanstava bili izolirani. Izložba započinje razdobljem tetrarhije koje je prethodilo Konstantinu, vremenom reformi i podjele carstva na četiri dijela, dva Cezara i dva Augusta, Dikolecijana i Maksimilijana te Konstantina Klora i Galerijana. Nastavak objašnjava položaj carskih porodica od Konstantina do Julijana Apostate, koji je pokušao vratiti stanje na staro u drugoj polovici 4. stoljeća. Događanja oko bitke kod Milvijskoga mosta sa zalaskom Sunca dana 27. listopada 312. godine, kada je imao manje od trideset godina, i osobna religijska konverzija nakon In hoc signo victor eris, teme su zasebne cjeline, kao i Konstantinovi arhitektonski i urbanistički noviteti. Osim tih tema izložba se bavi i Konstantinovim slavolukom u Rimu, svojevrsnom kompilacijom rimskih carskih motiva i skulpture od Trajana do Marka Aurelija, izložbom u malom formatu s fantastičnom maketom te životom na carskom dvoru. Konstantinovo doba, vrijeme neposredno prije njega i doba koje ga je naslijedilo, a isto tako povijesno vibrantno, predstavljeno je na izložbi najrazličitijim izlošcima, od carskih portreta, kipova, sarkofaga te numizmatike preko medaljona, gema, raznorodnoga nakita, privjesaka, fibula pa do primjera mozaika i slikarstva, pribora za jelo, stakla i slično. Izlošci su, kako je običaj u sličnim riminijskim izložbama, pristigli iz najrazličitijih dijelova Europe, od Berlina, Londona, Yorka, Pariza i Budimpešte preko Beograda, Zaječara i Niša (!) pa sve do talijanskih muzeja iz Milana, Rima, Napulja, Vatikana ili Ostije. Vrijeme Konstantinove izgradnje u Svetoj zemlji, od Jeruzalema s Crkvom svetog groba do Betlehema s Crkvom rođenja, Konstantinopolisa, ali i sama središta Rima, gdje dovršava baziliku na forumu, ali i gradi dvije velike na Via Ardeatina i u Vatikanu nad grobom svetog Petra, zapravo je vrijeme kršćanske konsolidacije u rimskom društvu. Konstantinovo prisvajanje kršćanstva u simbolu grčkih X i P, Kristovim monogramom, čije primjere često susrećemo na izložbi, pokazuje kako se ono naglo pretvorilo u jednu od priznatih religija, uživajući svu potporu carskog imena. Recimo, na Konstantinovu kipu prikazanu u ratnoj opremi, na prsnom dijelu oklopa, više nema bogova, božica i mitoloških likova poput Meduze, koji su plašili protivnike. On je jednostavan i bez suvišnih dekoracija. Gotovo se u cijeloj umjetnosti, od graditeljstva i kiparstva pa slikarstva i umjetničkog obrta može pronaći želja za ustanovljenjem novih umjetničkih pravila, različitih od dotadašnjih, no umjetnički je utjecaj bilo teško preko noći promijeniti. Neke ikonografije potpuno nestaju, neke se modificiraju, a i uvode se neke nove. Mijena je vidljiva na svakom koraku fantastične izložbe. Od zlatnika s portretima careva preko dekoracija na vojnim kacigama pa do uljanica vidljivo je umjetničko htijenje za prevrednovanjem cjelokupne antičke umjetnosti, ali i dovoljna želja da se ne dokine sve što je do tada bilo službeno i prihvatljivo, a od tada u neku ruku postaje barbarsko. Zamjena barbarstva, ovisno s koje je strane gledana, samo dokazuje civilizacijsku metamorfozu koju je velik dio tadašnje ujedinjene Europe, od Škotske pa do Crnog mora, tada prolazio. Preobrazba je to koja je na neki način kulturološki završila kasnu antiku i započela rani srednji vijek, koji svoje zasade itekako zahvaljuje rimskoj antici jednog Oktavijana, Hadrijana ili Marka Aurelija. Izložba o vremenu Konstantina Velikog u Riminiju osim svega toga pokazuje i kako se multidisciplinarnim pristupom i suvremenim muzeološkim načelima može i treba voditi kad se radi ovakav veliki projekt, uključujući i velike muzeje Pariza, Beča i Rima, ali i male poput onih iz Novare, Teana ili Cesene. Žao nam je samo što na izložbi nema Siscije, Andautonije, Murse, Cibalije, Salone, Pole, Narone, Epidaurusa...


Marko Kružić

Vijenac 300

300 - 15. rujna 2005. | Arhiva

Klikni za povratak