Vijenac 296

Film

Dokumentarni film: Branko Belan (Postira na Braču, 1912 - Zagreb, 1986)

Od vrhunskoga do rutinskoga

Promatralačko-rekonstrukcijska pomnost pomažu Belanu da prebrodi zamke ideologijskih napasti koje su se znale u mnogim filmovima nametnuti sve do mjere da pred kamerom i nije bilo života. Teško je danas prosuditi da li se Belanu dogodilo ili je pak svjesno nastojao izbjeći socrealističke prve lopte, no zacijelo su i obrazovanje, intelektualno promišljanje i, ponajprije, intuicija pravog i rasnog filmaša pomogli

Dokumentarni film: Branko Belan (Postira na Braču, 1912 - Zagreb, 1986) (I)

Od vrhunskoga do rutinskoga


Promatralačko-rekonstrukcijska pomnost pomažu Belanu da prebrodi zamke ideologijskih napasti koje su se znale u mnogim filmovima nametnuti sve do mjere da pred kamerom i nije bilo života. Teško je danas prosuditi da li se Belanu dogodilo ili je pak svjesno nastojao izbjeći socrealističke prve lopte, no zacijelo su i obrazovanje, intelektualno promišljanje i, ponajprije, intuicija pravog i rasnog filmaša pomogli


(Veličanstveni) Koncert (1954) i (nesretni) Pod sumnjom (1956) naslovi su koji su obilježili filmsku karijeru Branka Belana. Scenarist i režiser, književnik, prevoditelj, urednik, profesor, vrlo plodan filmski publicist i teoretičar, autor triju knjiga o filmu, po mnogočemu bi zaslužio da bude upamćen, no većina malobrojnih poznavatelja hrvatske filmske baštine pamti Belana upravo po spomenutim igranim filmovima i njihovim čudnim sudbinama. Zacijelo je i Belanov neupitno respektabilan dokumentaristički opus znatno manje poznat.

Kao dokumentarist, Belan debitira 1948. filmom Elektrifikacija. Prije Koncerta napravit će još šest dokumentaraca: Ribari Jadrana, Tunolovci (oba 1948, Vriština i klasje (1949), Ne spavaju svi noću (1951), Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (zajedno s Rudolfom Sremcem, Obradom Gluščevićem, Milanom Katićem i Nikolom Tanhoferom, 1951) i Istarski puti (1952). Svi ti filmovi, nejednake kvalitete: u rasponu od vrhunskih do rutinerskih, pripadaju onom razdoblju naše kinematografije koje bismo mogli, i onako radno, a i stvarno, okvalificirati (ocrniti, rekli bi zlobnici) kao razdoblje ljutoga socrealizma. Ostat će zabilježeno, a i zanimljivo je kako sam Belan tridesetak godina poslije, u jednom intervjuu, u časopisu »Film« 1977, objašnjava pa na neki način i opravdava i svoje i filmove kolega iz tog neposredno poratnog vremena. Malo slobodno, odnosno kolažno interpretirano.

»Mi smo onda doprinosili budućnosti. Čitava se Jugoslavija tukla za to da iz te prašine počne graditi nešto novo. Mi smo osluškivali duh svog vremena, osluškivali smo onu društvenu narudžbu koja je nepismena plovila nad svim tim. Svi smo bili svjesni toga što radimo i radili smo to stoga što smo to htjeli raditi. Mi nismo to radili protiv svoje volje. Mi smo se dobrovoljno kastrirali, da tako kažem. Lako je bilo prihvatiti takav stil, takav odnos prema stvarnosti, dok je budućnost bila daleka. Mi smo se borili za nešto što je nepoznato, ali lijepo.«

U prilog sjetno-euforičnim riječima vjere i nade u svijetlu budućnost, kao svojevrsna potvrda te nade i vjere, ide i uvodni natpis Belanova prvenca, kulturno dokumentarnog filma Elektrifikacija (ili Električna energija, kako je film naslovljen na nekim kopijama): »Ovaj je film snimljen prve godine prvog petogodišnjeg plana FNR Jugoslavije.«

Dani ponosa i slave, jer zamislite kako će to biti kad se spomenuti i ostali planovi ostvare! »Da se može u potpunosti postići blagostanje naroda« - prisnažit će u jednom trenutku filma spiker - »treba industrijalizirati i elektrificirati našu zemlju. Bez industrijalizacije ne može se ni zamisliti snaga, bogatstvo i kultura naroda, a bez elektrifikacije nema industrijalizacije.« Jednostavno. Jednostavno da jednostavnije i ne može biti! Rezultirat će to uistinu odličnim filmom jer vjeru i jednostavnost prati i upravo ganutljiva, danas možda i neshvatljiva ili barem teško shvatljiva ozbiljnost, pedantnost i brižnost u pristupu građi. Pomno se rekonstruira prahistorija, doba robovlasništva, feudalizam, kapitalizam… Snimaju se turbine, brane, transformatori i dalekovodi, električne peći, željeznice, uspinjače, tramvaji, dizala, zrakoplovi… Snima se u laboratorijima, tvorničkim halama, kovačnicama, ljevaonicama, elektranama, željezarama, knjižnicama, kazalištima, filmskim atelijerima, projekcijskim kabinama i kinodvoranama, u bolnicama s rentgenskim aparatima i operacijskim dvoranama, u radijskim studijima, telefonskim centralama, poštama, pekarama… Snima se u šumama, na poljima, u ravnicama, u brdima, u gudurama, na moru, na rijekama i gorskim brzacima, na slapovima, na farmama, u selima i gradovima… Fascinantan napor (jasno, ne samo tjelesni) bilo je već samo obići sve te lokacije, snimiti na svakoj od njih nerijetko i cijelu sekvencu, nekoliko kadrova ili možda tek jedan kadar i sve to staviti u suvisao i primjeran kontekst razvoja i uporabe električne energije.



ČEKANJE, OČEKIVANJE, TRAŽENJE

Ribari s Jadrana sljedeći je Belanov dokumentarac. Zbog sličnosti s izvrsnim Tunolovcima vjerojatno je malo i podcijenjen. Film je pregledan, dojmljive fotografije. Govori o vrstama ribolova u Jadranu, o preradi i plasmanu ulovljene ribe. Sniman je u Rovinju, Komiži i Kalima. Slabiji su mu dijelovi oni agresivnije socrealistički: kad govori o kolektivizaciji, izradi novih brodica i brodova, o sastancima pa i o gradnji zadružnih domova. No vrlo su dobre scene koje ilustriraju tekst »… sitnim obrtništvom nikad iz siromaštva«, dojmljive su i prepoznatljivo istinite. Pa scene lova na srdele svićaricama, lova kočaricama, tunolova… Gdjegod bi se film otrgnuo od dežurnih parola i zagledao u život, gdjegod bi dokument pobijedio (možda uistinu i nenapisanu) direktivu, rezultat bi bio izvrstan: svjedočenje o napornom i teškom životu ribara Jadrana.

Sve slabosti Ribara Jadrana u Tunolovcima nestaju, nema ih, sve vrline ne samo da su usputice tu nego su i višestruko nadograđene, metodično i dosljedno provedene. Tunolovci su dar providnosti, »pali su s neba« - kaže sam Belan, trebali su biti tek jedna (možda malo duža) sekvenca Ribara Jadrana. No planirani ulog nije se dogodio i što sad: toga nije bilo u scenariju?! Snimalo se dalje, bez scenarija… Vjera u život i film postat će scenarij. I ta sretna okolnost vjerojatno je omogućila Belanu da bude malo više izvan protokola, da se toliko ne ciliči patetično, da se ne bude toliko socijalističnotvoran i državno služben. Belanu naprosto nije preostalo ništa drugo no da se osloni na svoje osjećanje filma, ritma…

Tunolovci lutaju morem, tražeći i nikako ne nalazeći tunu. Kamera, međutim, snima. S jednog od pet brodova javljaju da su naišli na tune. I Belan posvećuje sad cijelu jednu montažnu sekvencu - paradu tom javljanju, prihvaćanju vijesti, okretanju, preusmjeravanju ostalih brodova prema mjestu budućeg ulova. Ali avaj! Pratimo dakle sada pokušaj pet brodova da uhvate tunu. No riba je imala zlu ćud i ulov se opet ne dogodi. Dvanaest su puta toga dana ribari pet tunolovaca zapasavali pa vadili mreže no - ništa. Ipak se ne odustaje! Bura. Riba se zapasava tako da mreže pričvršćuju o hridi jednog otočića, a brodovi do sutra i mirnijeg mora napuštaju bojište, bježe pred nevremenom i mogućom havarijom. I sutra - bogat ulov! Bura nije naštetila mrežama.

Iz dosad opisana, prepričana, razvidno je, nadam se, da se dobar dio filma odigrava u čekanju, očekivanju, traženju tune. Pa se u tim trenucima, dok se čeka, očekuje, traži - dogode i posve neudarnički kadrovi dokolice: jedan se ribar igra s dvoje pilića, jedan drugi (zamislite: ležećki!) čita neku knjigu, sprema se objed, čisti riba… Dosta je kadrova snimljeno tako da više planova igra, što događanjima daje dodatnu uvjerljivost i sugerira nedvojbenu istinitost. Kao da Belan već ovdje pretpostavlja suptilna neka mizanscenska rješenja iz Koncerta…


PREBROĐIVANJE ZAMKI

Rekao bi čovjek nakon odgledana tri dokumentarca da socrealizam i nije odveć naškodio Belanu. Citirane riječi opravdanja tek će djelimice, istina, potvrditi i djela većine ostalih kolega, jer sigurno je da upravo filmska zanesenost i promatralačko-rekonstrukcijska pomnost pomažu Belanu da prebrodi zamke raznih ideologijskih napasti koje su se znale u mnogim filmovima nametnuti sve do mjere da praktično pred kamerom i nije bilo života. Teško je danas reći, prosuditi ili čak samo naslutiti da li se Belanu dogodilo ili je pak svjesno nastojao izbjeći socrealističke prve lopte, no zacijelo su i obrazovanje, intelektualno promišljanje i, ponajprije, intuicija pravog i rasnog filmaša pomogli… Belan je, bez obzira na ideologiju i moguću ideološku zatucanost - radio filmove. Elektrifikacija je promidžbenom, ali i kulturtregerskom namjenom pa svjedočenjem i rekonstrukcijom svih manifestacija te namjene izbjegla agresivnu eksplicitnost socrealističke poruke. Ribari Jadrana (djelomice) i Tunovlovci (u potpunosti) bili su, logikom naravi predmeta interesa, više okrenuti životu i rukovođeni životom no što bi bili potrebito odaslane infekcijske poruke i odrađene zadaće uzornog socijalističkog trudbenika. Belan jest Elektrifikacijom, Ribarima Jadrana i Tunolovcima dao do znanja da je darovit, obrazovan i temeljit režiser i da se na njega može ozbiljno računati. Zato je uostalom dobio i državnu nagradu, zajedno s ostalim nagrađenicima čak ga je primio Maršal.

No igrani film trebalo je ipak zaslužiti! Da bi se dobila prilika režirati igrani film, nisu bili dostatni samo dokazi o talentu, obrazovanosti i temeljitosti, trebalo je napraviti još jedan, sada pravi i pravovjerni socrealistički film. Film bez dilema, bez talenta i temeljitosti, trebalo je napraviti, ako treba, i glup film i Belan je, kad se već mora, udovoljio i tom zadatku, napravio je film Vriština i klasje. Jedan drugi klasik hrvatskog filma, Krešo Golik, objasnit će: »Tada je bilo nepisano pravilo da svaki režiser snimi jedan film o seljačkim radnim zadrugama. Tako smo svi snimili filmove o toj temi.«


UDARNIČKA EUFORIJA

Vriština i klasje jedini je Belanov zaista bespogovorno slab film. Svojevrsna je to balada o radosnom kolektivu. Predsjednik seljačke radne zadruge ujutro izdaje zapovijedi, svi trčeći slušaju pa odjure obaviti dnevne zadatke. Predsjednik ostade sam, i što će sad, jadan, primi delegaciju pionira iz grada, patetično im priča o borbi poginulih drugova, povede ih selom i pioniri sve vide i uvide.

Ne zaboravimo da je film pravljen neposredno nakon rezolucije IB-a, pa je platio obol i toj elementarnoj nepogodi. Na glazbenu podlogu priprostih ličkih ojkalica nakalemljeni su aktualni stihovi (primjerice: »Što je više kleveta i laži / drug nam Tito miliji i draži«) i sve to skupa, pa još ilustrirano povišenim kadrovima udarničke euforije, djeluje nakazno i sablasno. Uistinu, slab film. Ne mogu ga izvući ni stidljivi pokušaji prepoznavanja vestern-scenica u ličkom krajoliku, diskretno poduprti i motivima drugoga glazbenog plana. Vidi se, zna Belan, zna.

Zaslužio je igrani film.

(nastavlja se)

Zoran Tadić

Vijenac 296

296 - 7. srpnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak