Vijenac 296

Likovnost

39. zagrebački salon Umjetnost je medij, Dom HDLU i Galerija Karas, Zagreb, 14. lipnja - 22. srpnja 2005.

IPAK SE KREĆE!

Kako gotovo nijedno od nagrađenih djela ne pripada redu onih koja će i posjetitelju izložbe odmah zapeti za oko, ni onih koja će izazvati najburnije emocionalne reakcije, očito je da je žiri više cijenio enigmatičnost i implicitne poruke nego eksplicitnost i komunikativnost. Svakome od nagrađenih radova potrebno je dodatno objašnjenje i kontekstualizacija da bi ga se u potpunosti razumjelo

39. zagrebački salon Umjetnost je medij, Dom HDLU i Galerija Karas, Zagreb, 14. lipnja - 22. srpnja 2005.

IPAK SE KREĆE!


Kako gotovo nijedno od nagrađenih djela ne pripada redu onih koja će i posjetitelju izložbe odmah zapeti za oko, ni onih koja će izazvati najburnije emocionalne reakcije, očito je da je žiri više cijenio enigmatičnost i implicitne poruke nego eksplicitnost i komunikativnost. Svakome od nagrađenih radova potrebno je dodatno objašnjenje i kontekstualizacija da bi ga se u potpunosti razumjelo


Zagrebački salon organizatori su zamislili kao reprezentativnu godišnju izložbu suvremene hrvatske umjetnosti, no čini se da on u zbilji više nema takav ugled (i samo mu ime zvuči pomalo zastarjelo). Natječaj za ovogodišnji, 39. salon, afirmirani su umjetnici mahom bojkotirali, a među prijavljenim radovima ocjenjivački je sud očito imao velikih teškoća pronaći dovoljan broj primjerene kvalitete, jer je od 396 prijavljena umjetnika izabrano njih samo 34. Da spasi stvar, autor koncepcije izložbe, Mladen Lučić, naknadno je pozvao dvadeset umjetnika te smo tako ipak dobili salon s dosta dobrih, zanimljivih radova. No, dok ocjenjivačkom sudu (u sastavu: Mladen Lučić, Leonida Kovač, Iva Körbler, Božo Majstorović, Zvonko Maković, Borivoj Popovčak) u cjelini treba čestitati na dobru izboru, kritičnosti i odlučnosti da brani svoja stajališta, odluka o pozivanju dvadesetorice nije bila najsretnija jer time je uvedeno dvostruko mjerilo: dok se prijavljenima pristupa kritički, za pozvane se naivno vjeruje da im se ne može dogoditi da naprave loše djelo. Osim toga, neki su istaknuti i aktivni umjetnici (Stilinović, Cvjetanović, Franke, Gotovac...) opet izostavljeni, te je upitno koliko je suvremena scena bez njih zapravo realno i reprezentativno predstavljena.



ENIGMATIČNOST NA CIJENI

Nakon što su tako selektivno probrani izlagatelji, s nagradama se bilo mnogo šire ruke. Ocjenjivački sud za nagrade (Branko Cerovac, Iva Körbler, Vatroslav Kuliš, Božo Majstorović, Zvonko Maković) nagradio je Ivana Faktora za rad Kangaroo court velikom nagradom 39. zagrebačkog salona, te Damira Sokića za radove Jebanje i Čekanje, Milivoja Bijelića za rad Powered by e.go i Alena Floričića za rad Bez naziva, a prosudbeni sud hrvatske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA (Goran Blagus, Darko Glavan i Leila Topić) Tomislava Buntaka za rad Konačna pobjeda nebeske vojske.

Kako gotovo nijedno od nagrađenih djela ne pripada redu onih koje će posjetitelju izložbe prvo zapeti za oko, ni onih koji će izazvati najburnije emocionalne reakcije, očito je da je žiri više cijenio enigmatičnost i implicitne poruke nego eksplicitnost i komunikativnost. Gotovo svakom od nagrađenih radova potrebno je dodatno pojašnjenje i kontekstualizacija da bi ga se u potpunosti razumjelo. Faktorovo je pobjedničko djelo impozantna crno-bijela fotografija, koja rekonstruira prizor iz Langova filma M, u kojem gradsko podzemlje sudi djecoubojici. Horizontalno izduženi format uvjetuje panoramski pogled, a likovi (manekeni) koji poziraju oči upiru u kameru, čija se pozicija poklapa s pozicijom promatrača fotografije, te tako nastaje dojam da podzemlje sudi promatraču.

Sokić je dobio nagradu za dva neugledna objekta malih dimenzija, koji očito zastupaju antiestetiku. Namjera provokacije u naslovu jednoga od njih vrlo je napadna, a objekti su odveć enigmatični, nejasni i nečitki običnom posjetitelju izložbe. Potrebno je da vam (ne)poznat netko prišapne da su postolja od čokolade, jer je to nemoguće vidjeti vlastitim očima, nema informacije u legendi, a ni u katalogu, jer ni kataloga nema, pa da objekti dobiju na težini i potaknu asocijacije. Sokićev projekt vjerojatno je duhovit i dosjetljiv u konceptu, ali nije spretno preveden u vizualni jezik. Nagrađivanje Floričićeva specifična stila izgrađena na manipuliranju slike i zvuka, kojima proizvodi snažan efekt dehumanizacije i iritacije u svojim videoradovima, vjerojatno nikoga neće iznenaditi, kao ni nagrađivanje Milivoja Bijelića, koji radom Powered by e.go, koji se sastoji od kičaste porculanske figurice zeca, papirnate reprodukcije uljene barokne Poussinove slike i uokvirene riječce e.go, vjerojatno pokušava odgovoriti na pitanje »Što je to umjetnost?«, ironizirajući uobičajene iskrivljene predodžbe.

No, prilično iznenađuje nagrađivanje Buntaka za rad koji ne odlikuje neko osobito virtuozno vladanje medijem, kao ni osobito duboka poruka. Jedino što je na njemu stvarno zanimljivo jest činjenica da je osuđen na nestanak sa svršetkom izložbe, jer je nacrtan na samim zidovima prostora HDLU-a.



Nepravedno nenagrađeni

Eksperimentalni film Vlaste Žanić, Ukidanje jabuke, nažalost nije dobio nikakvu nagradu. A riječ je o iznimno inventivnu i ekspresivnu radu, u kojem je najljepše upravo to da eksperiment i igra medijem nisu doveli do zanemarivanja umjetničke poruke, nego su se forma i sadržaj savršeno stopili u izvorno, sugestivno i potresno djelo. U njemu Vlasta Žanić simultanim preklapanjem filmskih zapisa guljenja jabuke nožem i omatanja vlastite glave zavojem dovodi dvije radnje u međuovisnu relaciju i spaja ih, odnosno stapa u jedan događaj vrlo određena metaforičkog značenja. Kako jabuka s vremenom gubi sve više slojeva, tako glava dobiva sve deblje slojeve zavoja. Agresivnost čina naglašena je činjenicom da jabuka osim kore gubi i sve više mesa, razotkrivajući da je pravi cilj noža uništenje.

Vrlo je neobično da je nagrada izmaknula i Kristijanu Kožulu, čiji objekti uvijek iznenađuju umjetnikovom sposobnošću da varira tematiziranje kiča na originalan, a ujedno prepoznatljiv način. Kožul obradom površine predmeta niječe njegovu primarnu funkciju i pretvara ga u nefunkcionalan, pseudoestetičan objekt, odnosno kič, istovremeno ga, osvještavajući strategije kiča, paradoksalno podižući na razinu umjetnosti. Za prigodu Salona aplicirao je etnomotive licitara na ratnu opremu (šljem, malj).

Sjajan je i duhovit i rad Antuna Božičevića Važno je sudjelovati, čiji efekt iznenađenja nije samo jeftin trik, nego upravo primjeren način obrade teme ratne zasjede. Impresivna je i instalacija sa 380 zrcala Ante Rašića (Sve sam to već negdje vidio!), sa svojim sukobima perspektiva kao i apsurdom da se u njima zrcali mrak. Vesna Pokas autorica je estetički vjerojatno najjačeg rada na Salonu - svjetlosne instalacije Ring View, u kojoj je mutno-prozirnim pregradama svjetlosna forma uvišestručena i učinjena nejasnom i nestabilnom.

Vrlo je izražajna i dojmljiva Autobiografska proza u prostoru Ive Vraneković, ambijent s tragovima intenzivna proživljavanja stvaralačke krize.

Specifična je snaga tihih, a rječitih fotografija Jasenka Rasola, koje se usredotočuju na čudne i besmislene detalje svakodnevice, kao i snaga zavodljive duhovitosti Dore Bilić i Tine Müller, koje uspoređuju i povezuju jezik reklama i jezik poezije te proširujući disciplinu grafike i na tisak teksta proširuju i pojam likovnog u pojam vizualno.

Ivica Blažić zaokupljen je društvenom zbiljom, koju komentira montažom citata iz crne kronike, adresa mogućih odgovornih, odnosno mjerodavnih za rješavanje društvenih problema i slika načinjenih prema fotografijama.

Parodično-egoistični časopis »Condor« Dawora Preisa vrlo je zanimljiv oblik osvajanja novih, drukčijih načina izražavanja. Alem Korkut plijeni opsesivnom posvećenošću promišljanja egzistencije, postojanja i trajanja, odnosno prolaznosti u vremenu (Kiša), a istu preokupaciju dijele i instalacija koja »traje u vremenu« - Hlapljenje Damira Očka i njezin svojevrstan pandan - »zamrznuti trenutak« (odnosno trenuci) - instalacije prosutog pijeska (umjesto pijeska koji curi) Nikole Ražova (Exploatacija vremena). Sudeći prema Salonu, reklo bi se da su dominantna područja zanimanja koja karakteriziraju veći broj suvremenih hrvatskih umjetnika: osvještavanje strategija kiča, egzistencijalne teme, prevođenje jednog medija/tehnike u drugi, pri čemu ono što je imanentno jednom mediju postaje stilizacija u drugom, te izravno i otvoreno uvođenje autobiografskih elemenata u djela, odnosno tematiziranje vlastite privatnosti.

Može se zaključiti da je Salon raznovrsan i da pokazuje da se na domaćoj nam umjetničkoj sceni ipak nešto zanimljivo događa (»Ipak se kreće!«). Mislim da nas to može veseliti, umjesto da se brinemo što još, eto, nije odmaknula od postmodernističkoga pluralizma, kako piše Lučić u inače vrlo suvislu i informativnu tekstu u press-materijalu izložbe, jedinom na što se čovjek može osloniti dok beketovski očekuje katalog.Svjetlana Sumpor

Vijenac 296

296 - 7. srpnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak