Vijenac 292

Književnost

Hrvatska poezija

DANIJEL

Danijel Dragojević, Žamor, Meandar, Zagreb, 2005.

Hrvatska poezija

DANIJEL


Danijel Dragojević, Žamor, Meandar, Zagreb, 2005.



Ne mogu pronaći jezik koji bi možda mogao prenijeti značenja i ljepotu Dragojevićeve poezije. Štoviše, značenje i ljepota uopće nisu u prvom planu intrigantne poetike našega, po mnogima najboljega hrvatskog pjesnika, niti je intrigantno riječ koja bi je bitno opisala. Bîti možda tek dijelom korespondiraju s pritjecanjem misli kako je uistinu dragojevićevsko da malo i naizgled neznatno učini bitnim, značenjskim, estetičnim. Poezija postane zaustavljena slika koja nas radosno onespokoji ugodnim prisjećanjem. Na primjer: »...lijepo lice gasi svijeću, a svirka se nastavlja u mraku.«

Danijel Dragojević piše iz etičke samoće, samoizgrađene. Ne znam zašto napominjem samoizgrađene, kad etičko i ne može biti posuđeno od drugoga, to naprosto imaš ili nemaš u sebi. Ali ovaj pjesnik ipak ima nešto toliko samoizgrađeno, ne samo u stilu ili opservacijama, nego u počelu pjesničkom, u postanju životnom, da to nekako moram naglasiti. Reći ću izravno: blagoslov lutajućim dušama koje znaju prezirati vlastite taštine. Možda istodobno govorimo i o introspektivnoj poetskoj skrušenosti, o koheziji sanjarije pristigloj iz nekog skrivenog kutka romantizma, dvadeset i prvoga stoljeća, onog koji prostorno i bezvremenski čuva poeziju od utapljanja pred prisutnim i nadolazećim kaosom stvarnosnog ili realnog nam svijeta. A koji je to, pitao bi pjesnik. Možda onaj isti u kojem lijepo lice gasi svijeću, a svirka se nastavlja u mraku.


MJESEČEV JEZIK

Što se pak jezika tiče, možda bi kritika imanentna djelu trebala pronaći neki mjesečev jezik, jezik prostranstva, jezik oblina, krivina, jezik kruga, ali i uzlova sa svake strane, jezik stakla, jezik puhanja, otoka, jezik koji nije navikao na govor. Kako pjesnik ne želi pričati ničim što mu je podmetnuto, tako ne želi ni da njemu prije sna bilo tko podmeće ravnu crtu, kad njemu treba krivulja koja preciznošću neba ide iz uvale u uvalu. Dragojevićev otok, a zapravo pjesma koja nastaje, odjednom postaje zagrljaj. Kao da nas nepoznat netko zaštićuje od svijeta koji nam se više ne sviđa, koji ne volimo, a pjesma nam kaže - nemoj, ne sudi, nisi još ništa ni vidio. Uostalom, on nam nudi i svoje veliko otkriće zatvaranja očiju:

»Na Cvjetnom trgu jednoga dana u travnju imao sam snažnu potrebu zatvoriti oči. I zatvorio sam ih. S radošću i zanosom. Tada sam osjetio da sam usred velikoga otkrića: da svuda u svakome trenutku mogu zatvoriti oči, da mogu zatvarati oči. Uskliknuo sam: O, gdje sve neću zatvarati oči! Poželio sam proći kroz Oktogon i zatvoriti oči, ući u Malu kavanu i zatvoriti oči, susresti nekoga i zatvoriti oči ...«

Dragojevićeva poezija nije poezija ocrtavanja sna, naprotiv, pjesma je crtanje živoga, živućega, onog što teče, protječe, protiče - i vraća se na mjesto odakle je počelo. Ne želim spominjati Kornjaču, ni druge predjele, ali ukoliko se ovom svijetu još uopće nešto nekomu može saopćiti, mislim da ovaj pjesnik zna način kako da to učini, a da pritom ne otkriva alkemiju sama načina. Zbirka sadržava točno sto pjesama, pa onda još tri istoga naslova Također. To je zapravo nužan dodatak, jer se pjesnik još nečega sjetio što je htio reći, a nije stigao u prethodnih sto, pa je to, također, onako usput, ubacio. To je inače, ako smijem reći, najluđi (čitaj najbolji) dio i inače izvanredne zbirke. Ne iz lažne skromnosti, ne iz pameti i inteligencije, nego iz načina. Čitljiv. Uvjerljiv. Zavodljiv.


BEZ TEMA

Teme u poeziji Danijela Dragojevića? Nema tema. Pjesnik kao da i nehotice pazi da slučajno ne počne govoriti o nečemu o čemu se govori. Ako i govori, riječ je o idejama. Dragojević je besteman pjesnik, jer teme su dosadne, isprazne, banalne i jako, jako ljudske. A budući da ljudi više ne misle, pjesma kao ideja postat će dim veći od svake riječi, jer tako se oštri vid, britkost opažaja, svijest o prebivanju. Jer nema svijesti o bivanju, tu glavnu riječ preuzima pustolovina jezika - možda rječnik koji je bog izumio, ali koji ni sam ne razumije.

Dragojević povremeno odabere pisati nekim jezikom, na primjer onim koji bi bio prispodobniji Ptičjoj zoni, premda je on uvijek sasvim na zemlji i pita se da li je možda mogao biti lud drukčije. »Luda moje ludosti«, kaže pjesnik, »mogao sam ti biti bliže, mogao sam zatvarati i otvarati oči da vidim kako si uz mene i kako si mi, kao i svemu drugom, vjerna.« Rečenice postaju ptice. Možda bi se mogle mjeriti pjevom, pokretom ili letom. Ali i ovdje rade zbrku vrabac ili vrapci, »vrapčje skupine, jer one se vrte sitno i okruglo, a to što se vidi gotovo je bez imenica i pridjeva, a u igri su na jednom mjestu samo glagolska vremena i načini.« Za razliku od njih, na primjer, kos ima vidljivu rečenicu. Točka pak »kreće u svoju istinsku narav bez straha, osamljena kao nosorog«, ili kao »želja i misao koja za sobom zatvara već zatvorena vrata.« Nije riječ tek o tome da je pjesma Dragojeviću oblik duhovnih igara koje će razvijati riječi i staviti ih u optok, u krvotok, u žamor kojem pada lišće u nebo, u ponor, u sunčevu kuću za koju kiše traže ime, riječ je o tome da je gramatička strana jezika doživjela pravi pravcati sudar s lingvističkim bićem riječi koje krije dušu (»Na jedno lice bili su pali glagoli straha«), da je sam jezik zapanjen slikom koju je proizveo, da je pjesnik pronašao mjesto »kolosalne sljepoće« gramatičke logike, to nesretno mjesto gdje se bez prestanka obnavljaju porazi konvencionalnoga jezika koji se može truditi biti znanstven, biti mudar, biti intelektualan - ali uvijek promašuje poetski duh vremena, jer je bez duše, jer ne slijedi pjesmu. U Dragojevićevoj pjesmi aktivirala su se dna, neočekivani sintaktički sklopovi odbacuju metatumačenja, jer ispisana rečenica već je metarečenica koja se širi u metapjesmu.


POEZIJA TUMAČI JEZIK

Kada se jezik sam sobom tumači, ne govorimo o metajeziku, govorimo o poeziji. Poezija je tu da tumači jezik, a ne da on tumači nju. I tu prestaje ne samo potreba nego i mogućnost tumačenja. Jer, ako vidim kako »lijepo lice gasi svijeću, a svirka se nastavlja u mraku«, onda ću gledati i slušati, ništa tumačiti. Nemoguće je tumačiti gledano. Pjesnika gledaju kipovi u arheološkom muzeju. To je neprotumačivo, možda baš zato i ludo i lucidno. Ali dok se mi smješkamo, njega uistinu gleda Hermiona, lijepa kao sve odjednom, gleda ga tim pogledom. Vid pokreće daljinu, daljina je povratak u vid, a u kasnom spoju vrućine i leda, dragojevićanska pjesma stvara vlastitu okolinu, vlastiti svijet, vlastitog boga, reče Novalis.

Izvan svake konvencije, Dragojević piše poeziju bez tema ili pak s temama partikulama. U lovu na čestice, priloge, prijedloge: također, iako, premda, makar, nečije ruke pletu luđačku košulju od pisama, paketa, izvana, iznutra, tako i tamo i negdje i svagdje; u lovu na nepromjenljive vrste osjećaja. Što je nepromjenljivo u današnjem svijetu? Svjetlost i tama, čistoća i prljavština, dobro i zlo, zlo i zlo, ljudsko i animalno, pojedinačno i pojedinačno. Nepromjenljivo je Sunce kojem se bližimo na kraju knjige koja je tamom započela (pjesma Tama), riječ Sunce kao hedonistički topos, riječ koje se treba kloniti, a on bi najradije, bez ikakve kritičnosti, negdje u tajnosti kao pravi manijak ispisao tom riječju bilježnicu srednje debljine (!), slaboumno, dok ga to posve ne iscrpe! Rekao je toj tami još tamo na početku, a posebno na kraju: ti, moćna i svevideća, tu časak budi svjetlo, reci ja sam svjetlo. Tko je rekao? Rekao je onaj koji moli svoje ime, mlado kao što su sva imena mlada, da ga ne napušta, onaj koji obećaje da će se u tišini ponašati kao da ima ime, da zna tko je i da se ništa neće dogoditi ako se ono pojavi i u naslovu.

Tea Benčić Rimay

Vijenac 292

292 - 12. svibnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak