Vijenac 289

Likovnost

IZLOŽBA I MONOGRAFIJA SOFIJE NALETILIĆ-PENAVUŠE, HRVATSKI MUZEJ NAIVNE UMJETNOSTI, ZAGREB, 10-28. VELJAČE 2005.

VELIKE PRIČE MALIH OBLIKA

Na recentnoj zagrebačkoj izložbi mogao se vidjeti ponajbolji dio Penavušina opusa, po kojem je i najpoznatija. To je njezin bestijarij – tridesetak skulptura životinja, divljih zvijeri, ptica, kornjača... S iskonskim poštovanjem za prirodu, odnosno drvo, kiparica se posve prilagođava njegovoj formi, kvaliteti

IZLOŽBA I MONOGRAFIJA SOFIJE NALETILIĆ-PENAVUŠE, HRVATSKI MUZEJ NAIVNE UMJETNOSTI, ZAGREB, 10-28. VELJAČE 2005.

VELIKE PRIČE MALIH OBLIKA


Na recentnoj zagrebačkoj izložbi mogao se vidjeti ponajbolji dio Penavušina opusa, po kojem je i najpoznatija. To je njezin bestijarij – tridesetak skulptura životinja, divljih zvijeri, ptica, kornjača... S iskonskim poštovanjem za prirodu, odnosno drvo, kiparica se posve prilagođava njegovoj formi, kvaliteti


Obilježavajući desetu godišnjicu smrti Sofije Naletilić Penavuše, velike hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnice, u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu, priređena je izložba njezinih radova, u trajanju od 10. do 28. veljače. Moramo samo izraziti žaljenje što se nije dulje mogla razgledati! Autorica izložbe i popratnog teksta u katalogu povjesničarka je umjetnosti Vlasta Gracin. Ovo je i prigoda da se sjetimo i raskošne monografije, Izmoljene skulpture, koju je ponajbolja poznavateljica Penavušina djela napisala i sastavila o iznimnoj samoukoj kiparici, koju su 2001. objavili Gral Široki Brijeg i Art Studio Azinović.



Sama životna priča bake Penavuše (tako su je nazvali prema njezinu djevojačkom prezimenu Penavić) osobito je zanimljiva. Pod dojmom svježih biografskih romana i filmova koji nam u posljednje vrijeme stižu iz svijeta, možemo samo sanjati što bi se negdje drugdje učinilo na njezinoj popularizaciji. Ovako, u kontekstu općega slabljenja interesa javnosti za naivu (kao da je riječ o modnom, a ne umjetničkom fenomenu) i Sofija Naletilić ostaje na marginalnoj poziciji hrvatske povijesti umjetnosti. A riječ je o jednoj od najsamosvojnijh pojava, ne samo unutar pokreta samog nego i unutar kiparstva, i suvremene umjetnosti općenito. Naime, dok su se ostali umjetnici hrvatske naive okupljali u skupine i bili podupirani i vođeni od strane likovnih kritičara, Penavuša se razvija posve samostalno. Mogli bismo ustvrditi da je univerzum sam za sebe, te da bi se njezin stilski pravac mogao nazvati jedino – iskonska talentiranost i /ili suštinska potreba za stvaranjem.


SAMOUKI TALENT


Riječ je naime o ženi bez ikakve formalne naobrazbe (tek sa deset godina sama se opismenila), koja je čitav svoj teški život (1942. ostaje bez muža sa šestero djece) provela u malim Oklajima u Hercegovini. U svijet umjetnosti ušla je posve slučajno, no jednom kad je počela stvarati skulpture joj postaju sve. S njima doživljava ponovno rođenje. U šezdeset četvrtoj godini počinje diljati u drvu, i to iz prozaičnih razloga – pomagala je unuku koji je za domaću zadaću trebao napraviti kokoš. Otkrivanje vlastita talenta pomoglo joj je da prebrodi veliku tragediju – smrt sina Vitomira. Otkrio ju je književnik Dubravko Horvatić, koji organizira njezinu prvu izložbu u čuvenoj zagrebačkoj galeriji Schira 1982. godine. Od 1977. do 1994, kad je umrla, Sofija Naletilić gotovo neprekidno radi u sinovoj betonskoj garaži. Istesala je nekoliko tisuća skulptura. Tek ju je nakratko rat, odnosno izbjeglištvo odvojilo od drvljača, kako je nazivala svoje skulpture.



Na recentnoj zagrebačkoj izložbi mogao se vidjeti ponajbolji dio Penavušina opusa, po kojem je i najpoznatija. To je njezin bestijarij – tridesetak skulptura životinja, divljih zvijeri, ptica, kornjača... S iskonskim poštovanjem za prirodu, odnosno drvo, kiparica se posve prilagođava njegovoj formi, kvaliteti. Kao da je intuitivno shvaćala misao daleka prethodnika, o oblicima koji samo čekaju da se izvade iz materije. Tako u tom bestijariju nalazimo kompaktne, sabite sove izbuljenih očiju, razlistane forme pijetlova, izduljene jarebice, lasice... Kao što Vlasta Gracin ističe, zasebna su tema kornjače. Stabilne, gotovo priljubljene uz zemlju, pojavljuju se samostalno ili kao osnovice složenijih kompozicija. Opet, to nas podsjeća na prastara vjerovanja o kornjačama što nose čitav svijet na svojem oklopu. Svaka je takva interpretacija dakako samo rezultat proizvoljnih asocijacija. Jer, ponavljamo, baka Penavuša nije bila opterećena takvom vrstom znanja. Posjedovala je mudrost ljudi koje najčešće, i to pogrešno, nazivamo jednostavnima.


JEDINSTVENA SNAGA SKULPTURA


Prikazivala je životinje kojima je bila okružena, no i one iz dalekih zemalja (zebre, majmune, lavove...) koje nikad nije uživo vidjela. Pogotovo danas, u vrijeme potpune, ali i površne povezanosti svijeta, ova nam izjava Sofije Naletilić djeluje tako arhaično: «Što ću putovati? Dok radim, vazda nekamo putujem, mislim, razgovaram sa svima. Eto, metnimo, dok sam radila onog velikog kita, stalno sam razgovarala s Jonom, plovila morem... Pa dok radim te ptice iz Afrike, ili neke druge životinje iz Australije ili Zelande, ja sam vam isto nekako tamo. I kad tako gledate, nema vam kraja na svijetu di ja nisam bila – od Europe, do Amerike i Azije...».


Boja je ovoj umjetnici bila posebno važna – njome postiže ekspresivnost i prepoznatljivost svojih radova. A upravo se na za koloristički pogodnim temama (rajska ptica, pijetao, puran, sova...) događa pravi vatromet boja – jarko žute, crvene, plave, zelene.... Ta iznimno pobožna žena, koja bi svaku svoju skulpturu izmolila, tek bi prelazeći kistom preko skulptura (životinja, a i povijesnih junaka poput bana Jelačića, kralja Tomislava, Mijata Tomića, Ive Senjanina te biblijskih likova Noe, Abrahama, zatim samih Krista i Marije, svetog Franje) udahnjivala svojim likovima život.


Skulpture i danas plijene jedinstvenim i neposrednim izričajem autorice, jedne od posebnijih pojava hrvatske umjetnosti. Uistinu je rijetkost da je netko toliko približio naivnu i suvremenu umjetnost. Dva mjeseca nakon smrti, 1994. godine, dodijeljena joj je nagrada Grand Prix na velikoj međunarodnoj izložbi Insita u Bratislavi. Nadajmo se da će veliki trud Vlaste Gracin pomoći da Sofija Naletilić ponovno dobije pozornost koju zaslužuje. Ipak, poznavajući inertnost naše sredine, prije će svoj memorijalni centar ili biografski film doživjeti četverolist iz Big Brothera, nego posebna žena iz Oklaja, koja šarenilom iskače iz sivila mediokritetstva...

Barbara Vujanović

Vijenac 289

289 - 31. ožujka 2005. | Arhiva

Klikni za povratak