Vijenac 282

Opera

TEATRO ALLA SCALA

Hrvatske zvijezde milanskoga neba

Iako hrvatski umjetnici u milanskoj Scali nisu bili zvijezde kao što su to bili u Bečkoj državnoj operi ili u Metropolitanu, ipak je njezinom pozornicom i prostorima iza nje u 226 godina njezina postojanja kročilo nekoliko njih koji su ostavili dublje tragove i onih koji su samo zabilježeni u monografijama slavne operne kuće, iz kojih crpemo podatke

TEATRO ALLA SCALA

Hrvatske zvijezde milanskoga neba

Iako hrvatski umjetnici u milanskoj Scali nisu bili zvijezde kao što su to bili u Bečkoj državnoj operi ili u Metropolitanu, ipak je njezinom pozornicom i prostorima iza nje u 226 godina njezina postojanja kročilo nekoliko njih koji su ostavili dublje tragove i onih koji su samo zabilježeni u monografijama slavne operne kuće, iz kojih crpemo podatke

U godinama 1844-1850. nalazimo tenora Eugenija Musicha koji je pjevao glavne uloge u operama Dva Foscarija, Roberto Devereux, Anna Bolena, Ernani, Norma. Dakako, ne možemo sa sigurnošću reći da je riječ o hrvatskome umjetniku, ali valjalo bi u nekim daljim istraživanjima posvetiti pozornost njemu kao i baritonu Bencichu (pjevao 1852), basu Zezevichu (1876), Petichu (nastupio 1886. na praizvedbi opere Salammbo Niccoloa Masse), baritonu Medardu Sillichu (1890) te sopranistici Anni Jannic ili Janich (1846) kao i mezzosopranistici Ginevri Petrovich (Emilia na praizvedbi Otella 1887).


Marijana Radev

SLAVNI JOSIP KAŠMAN

Cijenjeni bas Giovanni Scarneo, koji je u Scali nastupao 1895-1897, Splićanin je Ivan Škarneo. Pjevao je u Leoncavallovoj operi I Medici, na praizvedbi Mascagnijeve opere Guglielmo Ratcliff. Bio je Hagen u prvoj izvedbi u Scali Sumraka bogova na otvaranju sezone 1896/1897. (a ono je do ne tako davno bilo na Dan svetoga Stjepana 26. prosinca, a tek poslije na Dan svetog Ambroza 7. prosinca) te 1897. Filip u Don Carlosu, Giorgio u Puritancima i Colline u La Boheme. Scarneo je poslije postao ugledan pjevački pedagog.

Prvi hrvatski pjevač u Scali bio je Franjo Stazić (1824-1911), sudionik praizvedbe Ljubavi i zlobe, prvak bečke Dvorske opere kao Franz Steger i Praške kao František Steger. Pod imenom Francesco Steger pjevao je 1866. i 1867. Pollionea u Normi, Vasca da Gamu u Afrikanki i Manrica u Trubaduru.

Josip Kašman (1850-1925), nažalost u svim svjetskim priručnicima zabilježen kao talijanski bariton Giuseppe Kaschmann, najistaknutiji je predstavnik hrvatskog opernog umijeća u Scali. Nakon što je na otvaranju sezone 1878/1879. pjevao Posu u Don Carlosu sa slavnim Francescom Tamagnom u naslovnoj ulozi i nastupio u Massenetovoj operi Lahorski kralj, 27. ožujka 1879. sudjelovao je sa slavnim poljskim basom Edoardom de Reszkeom na praizvedbi opere Maria Tudor brazilskoga skladatelja Antonija Carlosa Gomesa (1836-1896), koji je djelovanjem bio vezan uz Milano. Kašman se u Scalu vratio kao protagonist otvaranja sezone 1892/1893. s Cristoforom Colombom, kojega je Alberto Franchetti (1860-1942) skladao u godini proslavljanja 400. obljetnice otkrića Amerike (opera je praizvedena u Genovi) koristeći se iznimnim glasovnim i glumačkim kvalitetama našega baritona. Kašman je pjevao Colomba i 1894. Godine 1895. pjevao je glavnu ulogu Lorenza u već spomenutim I Medici i nastupio u operi Patria! francuskoga skladatelja Émilea Paladilhea (1844-1926). Kašmanov je glas zabilježen u gramofonskom izdanju Stars of la Scala 1890-1900. U nas nedovoljno priznat tenor Pavao Marion Vlahović (1895-1962), koji je ostvario lijepu međunarodnu karijeru kao Pavao Marion, u Scali je 31. siječnja 1931. nastupio na praizvedbi opere Itala Montemezzija (1875-1952) La notte di Zoraima (Zoraimina noć).

LOVRO MATAČIĆ I SENA JURINAC

Branko Gavella (1885-1962) svojom je režijom Sadka Rimski-Korsakova 1938. pod ravnanjem Gina Marinuzzija (1882-1945) bio vrlo dobro primljen. Diskretnom je ocijenjena koreografija Margarete Froman (1896-1970).

Nakon Kašmana nastupima u Scali ističe se Lovro pl. (von) Matačić (1899-1985). Dirigirao je 1942. u ciklusu Proljetni koncerti sa solistom slavnim pijanistom Walterom Giesekingom. Na koncertu 1958. u ciklusu Simfonijski jesenski koncerti solist mu je bio isto tako slavan Claudio Arrau. Premijernim produkcijama počeo je ravnati 1958. U veljači je dirigirao Orfeja i Euridiku s Fedorom Barbieri i Senom Jurinac; u prosincu Händelova Herakla s Barbierijevom, Ettoreom Bastianinijem, Francom Corellijem i Elisabeth Schwarzkopf (snimka je objavljena na CD-u); u veljači 1959. Prodanu nevjestu s Giuseppeom di Stefanom u ulozi Janka; u srpnju 1959. Carmen s Giuliettom Simionato i Bastianinijem. U optjecaju su još četiri CD-a Lovre Matačića s ansamblom Scale: Pagliacci s Corellijem i Titom Gobbijem, Čedo zapada s Birgit Nilsson, te jedan s orkestralnim skladbama Čajkovskog i jedan sa zborskim prizorima iz Verdijevih opera.

Sena Jurinac (1921) predstavila se publici Scale 1948. kao Cherubin u Figarovu piru pod ravnanjem Herberta von Karajana u produkciji ansambla Bečke državne opere sa Salzburških svečanih igara. Već 1952. bila je Oktavijan na premijernoj izvedbi Kavalira s ružom, a 1954. opet Cherubin. Objema je produkcijama ravnao Karajan. Sena Jurinac zatim je 1958. pjevala Cio-Cio-San u kasnijim izvedbama Madame Buterfly pod ravnanjem Gianandree Gavazzenija i već spomenutu Euridiku; 1959. bila je sestra Angelica na premijeri Puccinijeva Triptiha, također pod Gavazzenijevim ravnanjem, 1960. Grofica u Figarovu piru s ansamblom Bečke državne opere pod Karajanovim ravnanjem. U novoj produkciji Tannhäusera 1967. pod ravnanjem Wolfganga Sawallischa pjevala je Elizabetu.

DRAGICA MARTINIS I TOMISLAV NERALIĆ

Godine 1952, kad je bio protagonist praizvedbe opere Ljubav Danaje Richarda Straussa na Salzburškim svečanim igrama, prvak Zagrebačke i Bečke državne opere Josip Gostič (1900-1963) pjevao je na premijeri istoga djela i pod ravnanjem istoga dirigenta Clemensa Kraussa u Scali.

Marijana Radev (1913-1973) došla je u Scalu 1950. kao Maria Radev u ciklusu Proljetni koncerti. Dirigirao je Guido Cantelli (1920-1956), a uz nju su pjevali Renata Tebaldi, Giacinto Prandelli i Cesare Siepi. Na programu su bili Monteverdijev Magnificat i Mozartov Requiem. U Giocondi 1952. pjevala je nakon Ebe Stignani Lauru s Giuseppeom di Stefanom; 1953. bila je Oktavija na premijeri Krunidbe Popeje pod ravnanjem Carla Marije Giulinija, a 1961. Grofica u Pikovoj dami.

Dragica (Carla) Martinis (1922) bila je protagonistica triju premijera, među njima jedne Verdijeve opere, što ima posebno značenje u Scali. Bio je to 1952. Don Carlos pod ravnanjem Antonina Votta s Nicolom Rossi-Lemenijem, Paolom Silverijem i Ebe Stignani. Mjesec i pol ranije pjevala je Elenu u Boitovu Mefistofeleu pod ravnanjem Victora de Sabate s Rossi-Lemenijem i Renatom Tebaldi, a 1953. Donnu Annu u Don Giovanniju pod Karajanovim ravnanjem uz Elisabeth Schwarzkopf i Aldu Noni (koja je nekoliko sezona prije Drugoga svjetskog rata bila članica Zagrebačke opere).

Najčešće su naši pjevači u Scali pjevali Wagnera. Tomislav Neralić (1917) 1959. pjevao je Ukletog Holandeza (nakon Hansa Hottera) u novoj produkciji opere pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha s Birgit Nilsson. U novoj produkciji Prstena Nibelunga 1963. pod ravnanjem Andréa Cluytensa u režiji Heinza Tietjena, koja je okupila najvrsnije vagnerijance vremena na čelu s Birgit Nilsson i Hotterom, dijelio je s Hotterom Wotana u Rajninom zlatu i Walküri. U Siegfriedu je bio jedini Putnik i u Sumraku bogova Gunther.

KVARTET PRIMADONA

Božena Ruk-Fočić (1931) pjevala je 1968. Sieglindu na premijeri Walküre s Jonom Vickersom pod ravnanjem Georgesa Pretrea. Bila je sudionica (kao Calypso i Penelopa) i prve talijanske izvedbe Odiseja Luigija Dallapiccole 1970. godine.

Ruža Pospiš-Baldani (1942) pjevala je u nekoliko premijernih produkcija: Fricku u Walküri 1974. pod Sawallischevim ravnanjem u režiji Luke Ronconija s prvim Wotanom onoga doba Donaldom McIntyreom; 1975. Ulriku u Krabuljnom plesu pod ravnanjem Francesca Molinari Pradellija u režiji Franca Zeffirellija s Joséom Carrerasom, Renatom Brusonom i Montserrat Caballé; 1978. Brangänu u Tristanu i Izoldi pod ravnanjem Carlosa Kleibera u režiji Wolfganga Wagnera. U Borisu Godunovu, s kojim je otvorena sezona 1979/1980, pod ravnanjem Claudija Abbada u režiji Jurija Ljubimova pjevala je Marinu nakon Lucije Valentini Terrani. Valja posebno istaknuti njezin nastup u Verdijevu Requiemu o stogodišnjici praizvedbe, 1974, pod Abbadovim ravnanjem s Mirellom Freni, Vladimirom Atlantovim i Joséom van Dammom. Koncert se izravno prenosio na trgu pred Scalom i u glasovitoj milanskoj Galeriji.

Najbolja Aida onoga doba Ljiljana Molnar-Talajić (1938) pjevala je tu ulogu jedanput 1973, a u novoj produkciji opere u Zeffirellijevoj režiji 1976. dijelila ju je s Montserrat Caballé.

Dunja Vejzović (1943) predstavila se publici Scale 1982. kao Didona u premijernoj produkciji Berliozovih Trojanaca pod ravnanjem Georgesa Pretrea u kostimima Karla Lagerfelda. U novoj produkciji Puccinijeva Triptiha 1983. pod Gavazzenijevim ravnanjem u režiji Sylvana Bussottija pjevala je Kneginju u Sestri Angelici. U premijernoj izvedbi Tannhäusera 1984. prenesenoj iz produkcije Bečke državne opere pjevala je Veneru. U Ukletom Holandezu 1988. pjevala je jedanput Sentu te 1991. dva puta Kundry u Parsifalu.

BALETAN JOZO BORČIĆ

Paula Bukovac (1935) pjevala je 1968. jednu prestavu Turandot. U manjim ulogama nastupili su: Cvijeta Cindro (1883-1982) u Andréu Chenieru 1947, Bojan Šober (1957) u Soročinskom sajmu Musorgskog pod ravnanjem Riccarda Chaillyja u režiji Sylvana Bussottija 1981. i Istinitoj priči (La vera storia) Luciana Berija pod njegovim ravnanjem 1982 te Boris Martinović (1955) kao Don Carlo u premijernoj produkciji opere Kameni gost Dargomižskog 1983. godine.

Velik je uspjeh postigao Krešimir Baranović (1894-1975) kao skladatelj antologijske skladbe Z mojih bregov, koju je 1961. izveo Zbor Beogradske opere pod ravnanjem Oskara Danona. Na istom je koncertu prvi put u Scali nastupila Biserka Cvejić (1923) u Aleksandru Nevskom Prokofjeva. Devet godina poslije, 1970, sa Shirley Verrett dijelila je ulogu Dalile u premijernoj produkciji Samsona i Dalile pod ravnanjem Georgesa Pretrea. Dalilu je pjevala i sljedeće godine.

U stalnu angažmanu u Scali bio je baletni umjetnik Jozo Borčić (1933). Karijeru je u njoj nastavio kao pedagog, stekao njezinu mirovinu i naslov Cavaliere del lavoro. Predstavio se 1961. kao Princ u Pepeljugi Prokofjeva i bio angažiran kao prvi stranac, plesač koji nije završio baletni studij u Scali. Teško je nabrojiti što je sve Borčić plesao od 1960. do 1978. godine! Bilo je to najčešće u koreografijama Georgea Balanchinea, Rudolfa Nurejeva i Mauricea Béjarta, u scenskom okviru Nicole Benoisa. Plesao je s Nurejevim i Margot Fonteyn, Carlom Fracci, Majom Pliseckajom, u bijelom baletu Labuđem jezeru, Trnoružici, Ščelkunčiku, Coppeliji, u Minkusovu Don Quijoteu, sve do praizvedbe »Esoterik Satie«, baleta s pjevanjem koji je 1978. Lorca Massine, sin slavna Leonida, postavio na Satiejevu glazbu. Spomenut ćemo samo još neke balete: The Macbeths Beppea Menegattija na glazbu Richarda Straussa 1969; Allegro brillante Balanchinea na glazbu Čajkovskog i Margherita i Armand Fredericka Ashtona na glazbu Franza Liszta 1970; Concerto in fa Pistonija na glazbu Georgea Gershwina 1971; Beethovenovu IX. simfonija u Bejartovoj koreografiji 1973; praizvedbu scenske akcije u kojoj balet ima znatnu ulogu Al gran sole carico d’ amore Luigija Nona 1975. pod Abbadovim ravnanjem; Carmen suitu Bizeta-Ščedrina 1975; Omagio a Picasso u koreografiji Paola Bortoluzzija 1977. i, kao kruna svega, nastup u večeri baleta Stravinskoga u povodu skladateljeva osamdesetoga rođendana, pod njegovim ravnanjem, s Picassovom scenografijom.

NIKŠA BAREZA

Petar (Pierre) Dobrijević (1931) 1973. u sklopu Baleta XX. stoljeća Mauricea Béjarta plesao je u djelu Mathilde ou l’amour fou (Matilde ili luda ljubav) na glazbu Richarda Wagnera; 1976. u baletnoj večeri koreografirao je praizvedbu baleta Schizzi (Skice) na glazbu Boccherinija-Berija. Milko Šparemblek (1928) bio je 1976. koreograf, kostimograf i autor grafika u Simfoniji psalama Stravinskog u njezinoj prvoj izvedbi u Italiji.

Berislav Klobučar (1924) ravnao je u ožujku 1967. novom produkcijom Salome u scenskoj postavi Bavarske državne opere s Birgit Nilsson u naslovnoj ulozi. Nikša Bareza (1936) počeo je karijeru u Scali preuzimanjem predstava njezina umjetničkog ravnatelja Riccarda Mutija, najčešće onih kojima se otvarala sezona. Dirigirao je Parsifala 1991, Walküru 1996, Siegfrieda, Manon Lescaut s Joséom Curom i Marijom Guleghinom te Sumrak bogova 1998, Fidelija 1999, Trubadura 2000. Toscu je ostvario s najboljim pjevačima vremena Leom Nuccijem i novom zvijezdom u usponu Salvatoreom Licitrom. Scala ga je 2000. angažirala da ravna sa studentima Accademie di perfezionamento per cantanti lirici (Opernog studija) izvedbom La Boheme. La Boheme je 2003. dirigirao i u Teatro degli Arcimboldi. Berislav Šipuš(1958) došao je u Scalu 1989. i ostao do 2002. Bio je baletni korepetitor, svirao je glasovir u orkestru, od 1997. dirigirao baletima (Minkus, Don Quijote); 1999. postao je drugi asistent Mutiju i sudjelovao u pripremama Otella za otvaranje sezone 2001/2002. Po narudžbi Scale skladao je 1993. kratki balet Amori sommersi (Potonule ljubavi), izveden u Teatro Nuovo u koreografiji Simone Chiese.

U koncertnom ciklusu Scale 1983. nastupio je Ivo Pogorelić (1958) i svirao Chopina i Prokofjeva. Za ponovni nastup 1987. izabrao je Scarlattija, Skrjabina i Chopina, a 1989. Chopina, Liszta i Brahmsa. Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Igora Kuljerića (1938) održao je 1991. u sklopu koncertne sezone u Teatro lirico koncert s naslovom Dunavski zborovi.

GIORGIO SURJAN

Posebno mjesto među našim umjetnicima u Scali ima Giorgio Surjan (1954), koji je u njoj umjetnički oblikovan. Došao je nakon vrlo uspjela debija u Rijeci 1977. Nakon što je pjevao na koncertu sudionika Opernog studija, u rujnu 1979. nastupio je u Beethovenovu oratoriju Krist na Maslinskoj gori. Postupno je ulazio u repertoar pjevajući manje uloge na reprizama novih produkcija i na praizvedbama novih djela. Prvu veliku ulogu - Silvu u Ernaniju pjevao je 1982. nakon Nikolaja Gjaurova na posljednjim dvjema predstavama premijerno postavljene opere za otvaranje sezone pod ravnanjem Riccarda Mutija. Slijedila je Rossinijeva Petite Messe solennelle, pa Pagano na posljednjoj predstavi Lombardijaca pod Gavazzenijevim ravnanjem, Banquo na dvjema posljednjim predstavama Macbetha i naposljetku 9. rujna 1985. prava velika premijera - Don Prudenzio u Rossinijevu Putu u Reims pod Abbadovim ravnanjem s najvećim pjevačima toga vremena. Već je 1986. pjevao grofa Rodolfa u osam predstava Mjesečarke pod Gavazzenijevim ravnanjem, nakon Bonalda Giaiottija. Na premijeri Figarova pira 1987. pod Mutijevim ravnanjem u režiji Giorgia Strehlera pjevao je Bartola. U La Boheme u Zeffirellijevoj režiji 1988. bio je jedini Colline. U jesen 1988. ansambl Scale krenuo je na turneju u Japan. Surjan je bio jedini Lorenzo u Bellinijevim Capuletima i Montecchima s Agnes Baltsa pod Mutijevim ravnanjem i jedini Colline u La Boheme pod ravnanjem Carlosa Kleibera s Mirellom Freni. Sljedeći mu je nastup u Scali na otvaranju sezone 1988/1989. u ulozi Gualtiera u Guglielmu Tellu; 1989. pjeva u Mozartovoj Velikoj misi u c-molu pod Mutijevim ravnanjem, zatim Wurma u Luisi Miller, a u listopadu ide s ansamblom Scale na gostovanje u Boljšoj teater. Na premijeri Mozartova Titusa 1990. pod Mutijevim ravnanjem pjeva Publija, a na premijeri Pikove dame pod ravnanjem Seijija Ozawe Tomskog. Na koncertu u povodu dvjestote godišnjice Mozartove smrti solist je u njegovu Requiemu pod Mutijevim ravnanjem. Također pod Mutijevim ravnanjem 1992. sudjeluje u dvjema premijerama - Gluckovoj Ifigeniji na Tauridi i Rossinijevoj Ženi s jezera, u kojoj se okupila ekipa vrsnih rossinijevskih pjevača: Rockwell Blake, Chris Merritt i June Anderson. Ta je vrlo uspjela predstava objavljena na CD-u. Surjan je stekao međunarodni ugled, ali njegova povezanost sa Scalom je ostala.

Nadamo se da će njegovim stopama poći Luciano Batinić (1977), danas sudionik Accademia di perfezionamento per cantanti lirici del Teatro alla Scala. Končano, mladi Tomislav Mužek (1977) nastupom je na otvaranju sezone 2003/2004. u ulozi Elisera u Rossinijevu Mojsiju upozorio upravu Scale na sebe i ona ga je uzela u obzir za dalje nastupe.

Marija Barbieri


S naših obala

Posebno su poglavlje umjetnici koji su na ovaj ili onaj način povezani s Hrvatskom. Najpoznatiji je Giovanni Battista De Negri (1851-1923) koji je kao Ivan Denegri sigurno (1878-1882) bio najbolji tenor u prvom razdoblju djelovanja Hrvatske opere, za kojega je Zajc skladao glavne uloge u operama Lizinka i Tvardovski. Tada je bio na početku blistave karijere budućeg, uz Tamagna, vodećeg interpreta Otella (postoji tonski zapis). De Negri je došao u Scalu 1891. Pjevao je u Gomesovu Condoru, Tannhäusera, Otella, Siegmunda na otvaranju sezone 1894/1895. u prvoj izvedbi Walküre u Scali, Guglielma Ratcliffa na već spomenutoj praizvedbi Mascagnijeve istoimene opere i Samsona.

Šibenčanin Francesco (Frane, Fran) Mazzoleni (1832-?), veliki dobrotvor poznatoga Teatra Mazzoleni u njegovu rodnom gradu, pjevao je 1857. u Scali Orontea u Lombardijcima. Njegova nećakinja Ester Mazzoleni (1893-1982) došla je u Scalu 1908. kao Isabella u Cristoforu Colombu. Bila je jedan od najvećih dramskih soprana u povijesti slavne operne kuće. Zahvaljujući iznimnoj kreativnosti posebno se istaknula kao Julija u Spontinijevoj Vestalki i Cherubinijeva Medeja. Pjevala je i Leonoru u operi Moć sudbine, Elenu u Sicilijanskoj večernji i Seliku u Afrikanki. U Scalu se vratila na otvorenju sezone 1916/1917. kao Amazily u Spontinijevu Fernandu Cortezu, zatim je pjevala Elviru u Ernaniju i Lucreziju Borgiju.

Dva brata Zadranina bariton Antonio (1858-1918) i tenor Gaetano (1863-?) Pini-Corsi također su bili vrsni pjevači Scale. Antonio je 1894. pjevao u Cristoforu Colombu. Pjevao je i Rigoletta, a u povijesti opere zabilježen je kao Ford na praizvedbi Falstaffa 1893. godine. Vratio se 1904. kao Don Pasquale, Bartolo u Figarovu piru i Seviljskom brijaču, Ottokar na prvoj izvedbi u Scali Weberova Strijelca vilenjaka te sudjelovao na praizvedbi Franchettijeve opere La figlia di Iorio 1906. godine. Ponovno je 1916. nastupio u ulozi Rossinijeva Don Bartola. Gaetano je pjevao 1892. u Cristoforu Colombu. Bio je Mime na prvoj izvedbi Siegfrieda na otvaranju sezone 1899/1900. pod ravnanjem Artura Toscaninija i Goro na praizvedbi Madame Butterfly 17. veljače 1904. Pjevao je Davida u Majstorima pjevačima pod Toscaninijevim ravnanjem na otvaranju sezone 1898/1899, zatim Basilija u Figarovu piru i Dr. Caiusa u Falstaffu. Postoji snimka ansambla Scale iz 1907. Pagliaccija na kojoj Gaetano Pini-Corsi pjeva Beppea. I glasovi Ester Mazzoleni i Antonija Pini-Corsija zabilježeni su na nosačima zvuka.

Violončelist Antonio Janigro (1918-1989) svirao je u listopadu 1961. Dvoűákov koncert pod ravnanjem Eugena Jochuma.

Vijenac 282

282 - 23. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak