Vijenac 281

Književnost, Kritika

HRVATSKA POEZIJA

Grad od kiše

Romeo Mihaljević, Onaj koji hoda u oba sna, Znanje, Zagreb, 2004.

HRVATSKA POEZIJA

Grad od kiše

Romeo Mihaljević, Onaj koji hoda u oba sna, Znanje, Zagreb, 2004.

Kao što klesar s neke katedrale tvrdokorno sebe pretvara u neku jednoličnu pjesmu kamena, reče Rilke, tako bi postojana, uporna i nedodirljiva trebala biti Poezija, dodajem. Ako se danas pronađe pjesničko pismo u kojem Pjesnik slijedi težak put oblikovanja rukopisa te ispisuje pjesmu onim zagubljenim unutrašnjim jezikom koji zbilji postaje odgonetljiv tek odslojavanjem nakupina sjećanja, usporena i nježna plutanja rečenicom nužnom koncentracijom na tkivo riječi koje zahtijeva zaustavljanje i promišljanje, ako dakle takav pjesnik još poznaje i priznaje postojanje npr. Kranjčevića, Šimića, Šopa, Dragojevića, te kad u njegovu pismu otkrijemo da je čitao i Geneta i Barthesa, Bachelarda, Bertranda, Rimbauda - jednostavnije rečeno - ako se pojavi pjesnik koji nije banalan, vulgaran i površan - takav se pjesnik prije svega mora pomiriti s činjenicom da neće biti ni čitan ni popularan, neće biti pozvan u bilo koju emisiju na RTL-u, nitko ga neće spominjati u kući Big Brothera, niti će ga bilo tko dočekati s povicima oduševljenja i slave.


Pronalazim takvo, samozatajno pjesničko pismo u Romea Mihaljevića, odgonetavam u najnovijoj zbirci Onaj koji hoda u oba sna sjene rukopisa koje magično ispunjavaju i bijele margine na rubovima stranica knjige (»mokri rubovi slike jedu svjetlost«) - odzvukom ispisanog, estetskim povezivanjem, esejizmom i intelektualizmom pjesme eruditsko-literarnog smjera, takva koji nikako ne odgovara estradnoj politici današnje masovne i uobičajene hrvatske poezije, dakako i kulture. Čini se da analogno govorim o preudaljenim područjima - recimo kulturnoga pjesništva i nekulturnog života današnjice. Ali se to ipak samo čini, zapravo je riječ o nečemu što uopće ne bi smjelo biti tako udaljeno, a jest, te o čemu je nužno govoriti, progovoriti, kritički ocrtati barem usporedbom vrijednosti i nevrijednosti, poezije i banalne jalovosti.

Naime, konačno nailazim na zbirku koja nije instant-proizvod, koja nije poezija iz vrećice - kakva, nažalost, danas prevladava, čak se i vrednuje, o njoj se govori i zna. Svi su na primjer čuli da je zbirku pjesama (koja izgleda kao Kraševa bombonijera Opera) objavila Alka Vuica. I neki saborski zastupnici zapravo misle da su oduvijek bili pjesnici, samo da još ulove vremena zapisati te zvjezdane trenutke svojih nadahnuća.

Romeo Mihaljević na svu sreću nije estradna osoba ni zabavnog ni političkog svijeta, a kao pjesnik mlađeg naraštaja (rođen 1971), uglavnom je nepoznat široj kulturnoj javnosti, premda je objavio treću knjigu pjesama. To je naprosto zato jer je ovdje riječ o poeziji, za razliku od prethodno spomenutih imitacija, kompenzacija, taštokracija, egoinstalacija... Prve dvije Mihaljevićeve zbirke, Anđeoska konverzacija i Noćni jezik, odmah su pokazale neobičnu zaokupljenost stihom u kojem krhke i lomne riječi pucaju po rubovima i izlijevaju neočekivana značenja. Pjesnik iz različitih rakursa prati čudesna gibanja i promicanja kadrova izmjenjujući sugestivne slike i primamljivu, svim osjetilima prizvanu atmosferu.

Zapravo nas na taj, pomalo filmski vizualiziran način (ali u režiji, primjerice, Luchina Viscontija) pjesnik uvodi u neobičan slijed putovanja vremenskim i izvanvremenskim postojbinama i prirode i svijesti, osvjetljavanjem bića iznutra, poput zamršene potrage za izgubljenim koje možda nikada i nismo imali - ali smo željeli ili bismo voljeli imati - poput čežnje za snovitim, nježnijim oblicima ispunjena života koje tek pjesma kao izvjesna etika jezika (Barthes) može nadoknaditi. Koračati skrovitim kraljevstvom dječaštva, svjedočiti svetkovinama trava. Iz dubine šume dopiru krici životinja. Tijelo se sjeća. Prepoznaje taj hod i pregibe u vlastitim pokretima.

Neobičnost Mihaljevićeva pristupa poeziji objašnjiva je naprosto činjenicom da on misli o poeziji, a o njoj misli istodobno kao o arhetipskom prisjećanju i boli, patnji koju već sama riječ može izazvati, posebno ako je tematizirana ideja zbirke vrlo istančan, senzibiliziran osjećaj prema Drugome: Zagušljiva izba s relikvijarima pred kojom smo stajali onoga popodneva učinila je tvoje lice prisnijim, pogled modrijim. / Taj sam trenutak u mislima obnavljao drvored kestenova u cvatu, večernja svjetla koja su drhtala za našim koracima, završni stih Mussapijeve pjesme. Ta potreba za Drugim u zbirci je utemeljena kao ontološka kategorija, ne kao zaljubljenost, nego kao izdanak želje zbog koje je sve u svijetu povezivo. Pjesnik prosijava riječi, vizualizira odnekud pristigle noćne poruke, dopisuje se s nekim tko hoda u oba sna, a na trenutke se osjeća prisutnost velikih pisaca, poput anamneze koja ga ispunjava i lovi (citat Barthesa na početku zbirke), poput prizvanog pisma npr. Virginije Woolf: »Davna čitanka istrgnutih korica otkrivena u podnožju jednog hrasta. Do ruku mi je tiho dopuzala rečenica: Kao redovnica koja se povlači, ili dijete koje istražuje neku kulu, pope se uza stube (...).«

Postupno, neprenagljeno, čak usporenom nježnošću prema svemu što ga okružuje, a posebno prema prirodi, prirodnosti bića i neostvarenoj čežnji da ga se osjeti onako kako se u nekoj neizrecivoj dubini sam osjeća, Mihaljević slijedi čudesnu poetiku koju je u hrvatskoj poeziji jedino i jedini naznačio Hrvoje Pejaković (možda poznatiji kao izvanredan književni kritičar, a naprosto genijalan pjesnik zbirkama Zabranjeni grad, Sjeverni ugao i drugima). Riječ je o stvaranju pjesme kao prisutne odsutnosti, nikad izgovorena, ali negdje zabilježena jezika, možda jezika bilja, jezika vatre, jezika zvijezda, jezika noći u kojem će, neočekivano i za pjesnika, sama pjesma početi doživljavati preobražaj. Mihaljević ne slijedi ni jednu tuđu poetiku, on naprosto najspontanijim načinom pripada malobrojnim tihim ispisivačima koji riječ ne shvaćaju kao nužnost, ili najmodernijim jezikom rečeno brijačinu, zakon, cool foru. »Ostao mi je ovaj jezik / sav od pokreta ruku i tijela / njime ti upućujem riječi / tajnovitije od šapata bilja«, govori pjesnik.

Spontanim, snovitim obrtanjem, kada i vlastiti rukopis izgleda kao tuđi, pjesma pronalazi oblik u pozitivu i negativu sna svoga hodača, u središnjem i najnosivijem ciklusu zbirke (Nježna džungla tišine) u kojem su pjesme položene u kvadratni fotografski okvir, u rukopisu koji je od sama početka iskreno i spontano tražio i pronalazio svoje pismo. Kada netko tako uspije riječima podići grad od kiše, kada se same pjesme naglo sužavaju, sapleću kao zmije, krâte, krte, tânje, sažimaju poput »fotografije koja se rasplinjuje u pčelinji prah... truse se među klonule udove«, sam pjesnik iz pjesme nestaje, da bi joj bio bliže, paradoksalno, ostajući u njoj tek kao stilska odlika, raspoloženje, stanje duha, pjesmom preliven, njome isprepleten, u nju utkan.

Slavonski pjesnik tišine Romeo Mihaljević pronalazi puteljke prema pjesmi u kojoj najjaču snagu ima upravo ono što nije izrečeno, a prisutno je. Stoga prenaglašena prisutnost naših »estradnih pjesnika« postaje (u usporedbi s prizvanom cesarićevskom tiho, tiše pjesmom) tek globalno zavijanje u tupom svijetu banalnosti, površnosti i vulgarnosti generacije velike braće. Što nam se još treba dogoditi da sagledamo besmjerje današnjeg svijeta, života, kulture i poezije? Pojedinci čiju bi tišinu trebalo poslušati. »Rečenica koja me opisuje«, kaže pjesnik »kao prodavača biblija u kaputu od magle... i ne samo to, ja sam ono lice koje čuvaš u okviru od zvijezda, onaj što hoda u oba sna«.

Tea Benčić Rimay

Vijenac 281

281 - 9. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak