Vijenac 271

Kazalište, Naslovnica

Richard Wagner u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu

Deset opera

U Operi HNK-a u Zagrebu nisu izvedene Wagnerove opere Vile (Die Feen) i Zabrana ljubavi (Das Liebesverbot) te glazbena drama Sumrak bogova (Götterdämmerung). Sljedeće opere (navodimo ih redom uvrštenja u repertoar) doživjele su: Lohengrin - 83 izvedbe, Tannhäuser - 42, Ukleti Holandez (Der fliegende Holländer) - 89, Walküra (Die Walküre) - 41, Rienzi - 4, Tristan i Isolda (Tristan und Isolde) - 5, Parsifal - 47, Majstori pjevači (Die Meistersinger von Nürnberg) - 21, Rajnino zlato (Das Rheingold) - 30 i Siegfried - 4 izvedbe, ukupno 366

Richard Wagner u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu

Deset opera

U Operi HNK-a u Zagrebu nisu izvedene Wagnerove opere Vile (Die Feen) i Zabrana ljubavi (Das Liebesverbot) te glazbena drama Sumrak bogova (Götterdämmerung). Sljedeće opere (navodimo ih redom uvrštenja u repertoar) doživjele su: Lohengrin - 83 izvedbe, Tannhäuser - 42, Ukleti Holandez (Der fliegende Holländer) - 89, Walküra (Die Walküre) - 41, Rienzi - 4, Tristan i Isolda (Tristan und Isolde) - 5, Parsifal - 47, Majstori pjevači (Die Meistersinger von Nürnberg) - 21, Rajnino zlato (Das Rheingold) - 30 i Siegfried - 4 izvedbe, ukupno 366

U svjetskim su razmjerima hrvatski umjetnici možda najprepoznatljiviji po nastupima u Wagnerovim djelima. Dovoljno je sjetiti se da je Matilda Mallinger pjevala Evu na praizvedbi Majstora pjevača u Münchenu 1868, a Milka Trnina jedna je od najvećih vagnerijanskih pjevačica svih vremena. Pjevala je Kundry u Parsifalu u Bayreuthu i na prvoj izvedbi djela izvan Bayreutha 1903. u Metropolitanu. Bayreuthski vagnerijanci bili su i Josip Kašman, Blaženka Krnic i Đurđa Milinković, a u novije vrijeme Dunja Vejzović, koja nažalost nije pjevala Wagnera na našoj sceni, ali ga je snimila za EMI i DGG. Marko Vušković pjevao ga je u velikim kazalištima srednje Europe, Tomislav Neralić po cijelome svijetu, Lovro pl. Matačić bio je poznati vagnerijanski dirigent. U tom se repertoaru međunarodno istaknula i Božena Ruk-Fočić.

Wagner i Verdi

Sudimo li razmjerno broju skladanih djela Richard Wagner i Giacomo Puccini najizvođeniji su skladatelji u Zagrebačkoj operi, naime od trinaest Wagnerovih opera izvedeno ih je deset, a po prilici isti postotak vrijedi i za Puccinija. Od Verdija je izvedeno pedeset posto naslova, Mozart je najslabije prošao. Taj odnos Verdi - Wagner prema broju naslova, dakako ne prema broju izvedaba kojih Verdijeve opere imaju 6,5 puta više, ne iznenađuje, jer npr. U Historiji muzike Josipa Andreisa iz 1952. Wagneru je posvećeno 37 stranica, a Verdiju 20. U Muzičkoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1977. odnos je isti, dvanaest stupaca prema šest i pol. Inozemni priručnici imaju drukčiji odnos. Tako npr. The New Kobbé’s Complete Opera Book iz 1976. Wagneru posvećuje 147 stranica, a Verdiju 155, dok The Viking Opera Guide iz 1993. Wagneru posvećuje trideset, a Verdiju četrdeset stranica.


Korijene izrazito povoljna odnosa prema Wagneru - riječ je uvijek o naslovima, a ne broju izvedaba - možemo pronaći npr. i u tekstu kritičara zagrebačkih »Novosti« 20. listopada 1909. nakon premijere Ukletog Holandeza, koji ga smatra najvećim glazbenikom svih vremena. U Operi HNK-a u Zagrebu nisu izvedene Wagnerove opere Vile (Die Feen) i Zabrana ljubavi (Das Liebesverbot) te glazbena drama Sumrak bogova (Götterdämmerung). Sljedeće opere (navodimo ih redom uvrštenja u repertoar) doživjele su: Lohengrin - 83 izvedbe, Tannhäuser - 42, Ukleti Holandez (Der fliegende Holländer) - 89, Walküra (Die Walküre) - 41, Rienzi - 4, Tristan i Isolda (Tristan und Isolde) - 5, Parsifal - 47, Majstori pjevači (Die Meistersinger von Nürnberg) - 21, Rajnino zlato (Das Rheingold) - 30 i Siegfried - 4 izvedbe, ukupno 366. Dodajmo 8 gostovanja ansambla i koncertnu izvedbu Tristana i Izolde, koju je Zagrebačka filharmonija priredila u HNK-u.

Lohengrin

Lohengrin, koji se već 1890. izvodio u Teatro Comunale Giuseppe Verdi u Rijeci, bio je i prva Wagnerova opera izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u Drugoj opernoj stagioni (Opera je naime bila ukinuta od 1889. do 1894) pod upravom Ive pl. Hreljanovića 28. lipnja 1893. u prijevodu dr. Augusta Harambašića pod ravnanjem Pavla Radiga u režiji Vaclava J. Antona. Glavne su uloge pjevali talijanski pjevači, osim Hreljanovića kao Telramunda, a zbor je bio pojačan članovima zbora zemaljskoga kazališta u Pragu. Izveden je tada dva puta, ali krnji i s mnogo manjkavosti bio je takav da je novi intendant Stjepan Miletić smatrao kako je »uistinu bilo opravdano staviti na kazališnu cedulju, da se ’Lohengrin’ de facto prvi put pjevao tek dne 9. veljače 1895. na zagrebačkoj pozornici« (S. Miletić, Hrvatsko glumište). Miletić, čije su četiri godine intendanture donijele u repertoar četiri Wagnerova glazbenoscenska djela, pisao je u povodu Lohengrina:


»Napokon je i naš mladi operni ensemble u toliko napredovao, te se je nakon dugih priprava mogla izvadjati krasna Wagnerova opera Lohengrin, koja je došla da navijesti i zagrebačkom općinstvu novo doba svjetske glazbene umjetnosti. Lohengrin imao je biti pretečom daljnjem repertoiru Wagnerovih opera, kojemu su zaključnim kamenom imali biti Die Meistersinger von Nürenberg.


Tkogod bi uvažio velike poteškoće, koje su u ono vrijeme izvedbi tako velikog glazbenog djela stajale na putu, poimence numerično slabije zborove i orkestar, koji se uslijed uzanog prostora (starog kazališta na Markovu trgu, op. a.) nije mnogo ni pojačati mogao, pak posve nedostatnu i malenu pozornicu te garderobu, koja pružaše mjesta jedva polovici zabavljenog osoblja, priznat će, da se je možda i više učinilo, nego li se je s pravom očekivati moglo. Bar je graditelj novog našeg kazališta - arhitekt Helmer, kad sam ga kod jedne predstave Lohengrina odveo na pozornicu te je izbliza vidio svu tu našu bijedu, sklopivši ruke uskliknuo ’Sie leisten ja hier noch grössere Wunder als der heilige Gral’ (činite ovdje veća čuda nego sveti Gral, pr. a.). Može se stoga reći da je naš uspjeh Lohengrina bio vanredan, te je postao za naše kazališno općinstvo pravim dogadjajem, a renomée naše, tada već u istinu posve hrvatske opere, - znatno podigao. Ovaj uspjeh ide u prvom redu soliste... i opernog ravnatelja (Nikolu) Fallera


Miletić redom hvali soliste Rikarda Hofera, Anku Matoušek, Emanuela Kroupu i posebno interpretkinju Ortrud, debitanticu Leoniju Brückl, Karlovčanku koja je završila Konzervatorij u Beču, ali je na pozornicu stupila na uporno Miletićevo nagovaranje tek nakon muževe smrti. Nove historičke kostime priugotovio je kazališni garderobijer Adolf Rösch, oružje je bilo iz tvornice Verch i Flotowa u Charlottenburgu kod Berlina, a nove dekoracije po uzorcima dvorskih kazališnih slikara Kautskyja i Rottenare u Beču slikao je kazališni slikar Emanuel Trnka. Kritika je također dobro primila predstavu, i uglavnom u istoj podjeli uloga uz pojedinačna gostovanja, npr. slavne Lili Lejo kao Else, i uz Bogdana Vulakovića i Edu Aschenbrennera koji su preuzeli uloge Telramunda i Kralja te Stanislava Orzelskog, koji je naslijedio Hofera i još nekoliko gošći u ulozi Else Lohengrin se zadržao na repertoaru do drugog ukinuća Opere 1902. godine i doživio 26 izvedaba.

Lohengrin je nanovo uvježban 1911. pod ravnanjem Srećka Albinija u režiji Đure Prejca sa Stanislavom Jastrzebskim u naslovnoj ulozi i Vuškovićem kao Telramundom i izveden je tri puta. Na daleko veći odjek naišla je nova obnova 1925. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji dr. Branka Gavelle sa sjajnim protagonistima. Pjevali su redom objavljivanja na programu: Josip Križaj, Mario Šimenc, Zdenka Zika, Vušković, Milena Šugh i Drago Hržić. Poslije je dirigirao Oskar Jozefović, a režiju preuzeo Tito Strozzi, a u nizu velikih Elzi posebno mjesto pripada Zagrepčanki Veri Schwarz, velikoj europskoj opernoj i operetnoj zvijezdi između dva rata, i Zinki Kunc. Lohengrina je pjevao još jedan hrvatski umjetnik s respektabilnom međunarodnom karijerom Pavao Marion Vlahović, a gostovao je također budući svjetski poznati bariton Marko Rothmüller. Ortrud je pjevala i zacijelo najveća hrvatska vagnerijanka nakon Trnine Vika Engel. S manjim prekidima i nekim novim interpretima taj se Lohengrin zadržao na repertoaru do 1936.


Nakon što je 1942. u bečkoj Volksoperi pod ravnanjem Josefa Kripsa i 1951. na premijeri u Državnoj operi pod ravnanjem Clemensa Kraussa u režiji Rudolfa Hartmanna Josip Gostič postao jednim od najvećih tumača lika Lohengrina u 20. stoljeću, Zagrebačka opera nije mogla uskratiti svojemu prvaku da taj lik predstavi svojoj publici, i 24. siječnja 1952, dva mjeseca nakon bečke premijere, Gostič je postao nezaboravni hrvatski Lohengrin. U predstavi, koje se stariji Zagrepčani sjećaju kao jedne od najboljih uopće, divna Elza bila je prerano umrla Marija Podvinec. Vječni Križaj bio je još jednom Kralj, pridružio mu se Tomislav Neralić, a Ortrud i Telramunda pjevali su Vilma Nožinić i Ivan Francl. Lohengrin je u dvjema sezonama izveden deset puta, a onda je, tko zna zašto, iščezao iz zagrebačkog opernog repertoara. Uslijedile su 1963. tri izvedbe u suradnji HNK i SNG iz Ljubljane, opet s Gostičem. Bili su to njegovi pretposljednji nastupi u Zagrebu. Posljednji je bio 12. listopada, a 25. je prosinca umro.

Tannhäuser

Neponovljiv intendant Miletić, koji je u kazalište ulagao umjesto da kao neki drugi iz njega crpe, četiri mjeseca nakon Lohengrina uvrstio je u repertoar Tannhäusera. Pisao je:

»Opera se je počela studirati već u mjesecu veljači pa ju mogosmo kao kasan ali zreo plod još pod kraj sezone - 5. lipnja - iznijeti pred općinstvo. Dašto da je i za tada numerično slabiji zbor i vojnički orkestar, pa uski prostor stare pozornice na ’Markovu trgu’ nalagao neku reservu i u glazbenom i u sceničkom pogledu, - ipak uspjeh Tannhäuserov nije mnogo zaostajao za uspjehom Lohengrina, premda se je istom u novoj kući i glumišnoj blagajni isplatiti mogao. A gostovanje umjetnice Milke Trnine kao Elizabete u ožujku 1898. značilo je i vrhunac umjetničkog savršenstva ove predstave i materijalnog uspjeha...«


Bogoduha, kako je naziva, Trnina nastupila je u jednoj od svojih najljepših uloga, naučila ju je na hrvatskom, što se tada osobito cijenilo, pjevala je tri puta i oduševila. Velika umjetnica bila je tada na vrhuncu karijere i osvajala najveće svjetske scene pa su njezinih osam nastupa u Zagrebu imali veće značenje od sama umjetničkog doživljaja. Dirigirao je Franjo Rumpel. Hofer je bio Tannhäuser, Kroupa Wolfram, Anka Matoušek Elizabeta, a Leonija Brückl Venera. Nove su dekoracije bile od Kautskyja i Rottonare, a nove kostime Rösch je priugotovio po figurinama iz Bayreutha. Koreografski dio u prvoj slici, kako piše na četvrtoj predstavi, udesila je učiteljica baleta Ema Grondona. Matouškova i Brücklova poslije su promijenile uloge. Do zatvaranja Opere s nekim gostovanjima poglavito u ulozi Elizabete (c. k. komorna pjevačica Dvorske opere u Beču Luiza pl. Ehrenstein) Tannhäuser je izveden dvadeset puta. Novonaučen pod ravnanjem Milana Zune ponovno je uvršten u repertoar 1912. Naslovnu je ulogu pjevao prvi dramski tenor Jastrzebski, Elizabeta je bila prvi dramski sopran Mira Korošec, Venera glasovita operetna diva Irma Polak, a Wolfram Jan Ouoednik, budući istaknuti pjevački pedagog. Nakon osam izvedaba opera je skinuta s repertoara i pojavila se tek 1930. pod Sachsovim ravnanjem u Strozzijevoj režiji. Šimenc je pjevao Tannhäusera, Zinka Kunc Elizabetu, a Drago Hržić Wolframa. Dva puta u naslovnoj je ulozi gostovao Oton Masak, razmjerno čest gost, i opera je 1931. skinuta s repertoara.

Ukleti Holandez

»Nema danas moderno vodjenog glumišta«, pisao je Miletić, »koje bi se moglo oteti izvodjenju opera Rikarda Wagnera, toga velikog glazbenog reformatora i genijalnog umjetnika... Stoga sam i ja u novoj kući nastavio proširivanje Wagnerova repertoira. Najprije dodjoše na red reprize Lohengrina i Tannhäusera, koje su tek sada u većim prostorijama nove zgrade uz jači zbor i vrsni civilni orkestar došli do prave vrijednosti. Mogla se dapače opaziti i mala Wagnerova općina u parketu, koja bi nefaljeno dolazila na svaku predstavu koje Wagnerove opere ili kad bi se izvodilo koje drugo klasično djelo. Za naše prilike bio je to svakako radostan napredak.


Dakako da se opet našlo ljudi, koji su tvrdili, da se Wagnerove opere kod nas u opće ne mogu izvoditi, jer nam je zbor slabiji od bečkoga a orkestar manje vješt od bayreuthskoga itd. Š...š Kod glumišnog upravljanja više je nego igdje nužna ona courage de son opinion (hrabrost mišljenja pr. a.), pa se stoga ni ja nisam dao smesti ni dobrim savjetima prijatelja ni napadajima kritika. Konačno se jednom moralo početi - a savršenstvo se stječe tek po vremenu. Ako nam je nedostajala tradicija kod predstava klasičnih opera - a to nije bila naša krivnja - nije nam za cijelo nedostajala dobra volja.«

Miletić priznaje da su i premijera Ukletog Holandeza 28. ožujka 1896. i premijera Walküre 16. travnja 1898. imale dobrih i loših strana. Hvali prijevod Ferde Milera i orkestar pod ravnanjem Franje Rumpela i Nikole Fallera. Hvali soliste u Holandezu, pogotovo nositelja glavne uloge Kroupu, koji je bio i jedan od razloga da se upravo to Wagnerovo djelo uvrsti u repertoar. Leonija Brückl bila je Senta, Hofer Erik, a Fernando Tercuzzi Daland. Opera ipak nije imala uspjeha, što ističu i recenzenti buduće obnove, i nakon tri izvedbe skinuta je s repertoara da bi u punome sjaju osvanula kao druga premijera u trećoj uspostavi Opere 19. listopada 1909. pod ravnanjem njezina ravnatelja Srećka Albinija. Tisak ju je vrlo opširno najavljivao, pa tako »Novosti«, 19. listopada pišu da je »logično iznesti Wagnera sa Holandezom, jer je ovom operom počeo novi vijek Wagnerovog stvaranja, on je neiscrpivi vrutak snage za sve potonje stvaranje i u neku ruku životni program Wagnerov.« Dakako, da je ključni razlog da se postavi Ukleti Holandez bio Marko Vušković, koji je želio da se »prikaže u najsjajnijoj svojoj ulozi, da prikaže jednu od najsavršenijih modernih kreacija toga Holandeza, kako kažu za njegov prikaz najveći njemački kritičari.« Svi su se raspisali o Holandezu Marka Vuškovića, koji je »zaista ovom nadnaravnom ulogom stvorio tip muzikalne i dramske savršenosti, koji će ostati historičan u povijesti hrvatskog kazališta« (»Novosti«, 20. listopada), ali je sjajne pohvale dobila i Milena pl. Šugh, kojoj je to bio tek sedamnaesti nastup. »Obzor« 20. listopada piše da je »sve u svemu opera pomno uvježbana i služi na čast ravnatelju i zborovodji«, ali »ne možemo ali nikako da se zadovoljimo s režijom« i dodaje da je »obćinstvo, koje je do posljednjeg mjesta napunilo kuću, pratilo predstavu sa zanimanjem, povladjujući pljeskanjem umjetnicima i ravnatelju«, a »Narodne novine«, 20. listopada da su se »u velikoj prelačkoj sceni II. čina ženski norvežki kostimi po nacrtima novoga scenografa g. prof. Branka Šenoe vrlo dobro izticali«. Sa svim se tim pohvalama, kojima treba dodati i one upućene Jastrzebskom kao Eriku, manje-više slažu svi kritičari, iako mjestimice ima nekih oštrijih zamjerki. Opera je izvedena jedanaest puta i 1912. skinuta s repertoara. Sachs i Strozzi predstavili su je opet 1926. s Nikolom Cvejićem i Vuškovićem u naslovnoj ulozi. Sentu su pjevale Zikova, Šughova i Engelova. Budući tenor svjetskoga glasa, tada član Zagrebačke opere Josip Rijavec pjevao je Erika, a nenadmašni Daland bio je Križaj.


Nova obnova Ukletog Holandeza pod ravnanjem Krešimira Baranovića (poslije ga je preuzeo Lovro pl. Matačić) u Gavellinoj režiji bila je 1941. Rudolf Župan bio je Holandez, Vilma Nožinić Senta, nezaobilazni Križaj Daland, a Marion Vlahović i Ivan Francl pjevali su Erika.

Sachs (poslije Mladen Bašić), Strozzi i Ljubo Babić bili su realizatori prve poslijeratne obnove opere 28. veljače 1953. u kojoj je zablistao Tomislav Neralić. Ta ključna uloga u njegovu repertoaru, koju je najviše pjevao - 123 puta, odvela ga je u četrdesetogodišnji angažman u Njemačku operu u Berlinu i u velika svjetska kazališta, među kojima i u milansku Scalu. Opet je nezaboravna Senta bila Marija Podvinec. Križaj je dobio sudruga u Dragi Bernardiću, a Erika je pjevao Noni Žunec.

Nova obnova najviše izvođene Wagnerove opere u HNK-u u Zagrebu bila je 18. veljače 1975. pod ravnanjem Jovana Šajnovića (poslije su dirigirali i Karlo Kraus, Nikša Bareza, Zoran Juranić i Miro Belamarić), u režiji Federika Mirdite, scenografiji Aleksandra Augustinčića i kostimima Ljubice Wagner. Uz Neralića, kojemu se u kasnijim izvedbama pridružio Duško Kukovec, istaknula se Mila Kirinčić kao Senta. Odlična je bila i Branka Stilinović te poslije Blaženka Milić. Franjo Petrušanec i Ante Mijač bili su pjevački dostojni Križajevi nasljednici, Stojan Stojanov, Žunec i Piero Filippi pjevali su Erika. Ansambl je s Ukletim Holandezom gostovao u Ljubljani i Beogradu.

Walküra

Miletić je imao namjeru izvesti cijeli Prsten Nibelunga i počeo je djelom koje se često izdvojeno izvodi - Walkürom. Premijera 16. travnja 1898. bila je jedna od Miletićevih posljednjih. Odstupio je u lipnju. Vrlo naobraženi bariton, rodom Portugalac, koji će pjevati i u Covent Gardenu, Maurizio Bensaude u ulozi Wotana »doista nije ništa pokvario« ali je bio »više talijanski nego li njemački bog. Junakinja večeri bila je opet gdja Brückl kao Brünnhilda jakoga glasa i vješte igre. Još su se istakle gdjica Matouškova kao Sieglinda, te gospoda Hofer i Aschenbrenner (Siegmund i Hunding). Ne baš suviše skladne Walküre bile su gospodje: Freudenreich, Šaver, Kodulin, Gljivarec, Grabarska, Housa, Sontag i Haimann. Teški redateljski dio izveo je u obje opere nadredatelj (Julijo) Schwabe.« Tako je pisao Miletić za izvedbu Walküre uz raniju pohvalu dirigentu Falleru, a kritičar »Hrvatske« 24. travnja ustvrdio je:

»Drugo je izvodjenje teklo još bolje od prvoga, te se mi ne žacamo tvrditi, da je ovim izvodjenjem naša opera postigla to, da se može smatrati velegradskom. Danas se ne može koje glumište nazvati velegradskim, ako ono ne može da izvodi velikih djela, kao što je na p. Walküra sa svojim zahtjevima glasova, inscenacije i orkestra.« Ali sve to nije pomoglo. Nakon dvije izvedbe Walküra je nestala iz repertoara i vratila se 1914. pod ravnanjem gosta Dragutina Kaisera u režiji Ive pl. Raića s gostom Adamom Okonskim kao Wotanom. Jednom ga je pjevao Vušković. Ostali su interpreti bili Korošcova, Šughova, Jastrzebski, Križaj. Ali ni ta Walküra nije imala sreće. Povučena je nakon tri izvedbe.

Sachs i Gavella priredili su obnovu 1921. i Walküra je tada bila prvi put cijela izvedena. Križaj je preuzeo Wotana i postao njegov antologijski tumač. Ljubica de Strozzi-Oblak, buduća prvakinja Berlinske opere kao Violetta de Strozzi, pjevala je Sieglindu, Šughova Brünnhildu, češki umjetnici članovi Zagrebačke opere Zdenko Knittl i Arnold Flögl pjevali su Siegmunda i Hundinga, a Poljakinja Štefa Rodanne Fricku. Predstavu je dr. Josip Andrić u »Narodnoj politici« 5. prosinca ocijenio kao »veliki dobitak za naš operni repertoar, iako bi je trebalo još dotjerati i produbiti. Što nije, može još da bude, pa da i publika osjeti više simpatije za ovu glazbu, nego što je na premijeri pokazala«. Poslije su gostovali veliki Wotan i Brünnhilda Vušković i Engelova, a omiljeni poljski gost Stefan Belina Skupiewski pjevao je Siegmunda. Fricka je bila pjevačica s jednim od najljepših glasova na našoj sceni Marta Pospišil. Ta je obnova bolje primljena i imala je 14 izvedaba.

Novu obnovu 1936. realizirali su Baranović, Strozzi i Babić. Uz Wotana Križaja, Sieglinda i Brünnhilda bile su Vilma Nožinić, jedna od najvećih hrvatskih sopranistica, i Ančica Mitrović, jedna od najvećih umjetnica hrvatske operne scene. Siegmunda je pjevao Marion Vlahović, Hundinga Marjan Rus, budući član Bečke državne opere, a Fricku Elza Karlovac, koja je karijeru nastavila u Ljubljanskoj operi, i Anka Jelačić, koja je postala zvijezda bečke Volksopere.

Miro Belamarić, Hans-Peter Lehmann i Ekkehard Grübler realizirali su najnoviju obnovu Walküre 21. ožujka 1987. Ta je predstava naišla na opće odobravanje kritike, a i publika ju je lijepo prihvatila. Belamarić se potvrdio kao dirigent Wagnera (i Richarda Straussa), i te su njegove realizacije bile jedan od vrhunaca u dotadanjem djelovanju Zagrebačke opere. Nakon njih, uz rijetke iznimke, počeo je njezin pad. A nakon Belamarića i Wagner je nestao s njezina repertoara i nema ga punih četrnaest godina! Orkestar se vinuo do svojih krajnjih mogućnosti, a podjela uloga bila je uzorna: gost Nocolas Christou kao Wotan (poslije Neven Belamarić), Ruža Pospiš-Baldani (poslije Zlatomira Nikolova) kao Fricka, veliko iznenađenje Ivanka Boljkovac i Blaženka Milić kao Sieglinda i Brünnhilda te Stojan Stojanov kao Siegmund uz nekoliko vrsnih Hundinga, najčešće Jurij Zinovenka. Ta je Walküra petnaest puta izvedena u Zagrebu i četiri na gostovanjima u Ljubljani, Kijevu, Moskvi i Beogradu.

Rienzi

Miletićev nasljednik Hreljanović uvrstio je u repertoar 15. siječnja 1901. Rienzija, posljednjeg tribuna. Za Wagnera ne toliko karakteristično djelo pisano više u stilu velike opere doživjelo je četiri izvedbe, koje nisu ostale u osobitu sjećanju. I time je zaključeno drugo djelovanje Opere.

Tristan i Isolda

Šesnaest je godina prošlo do novoga zagrebačkog Wagnera - Tristana i Isolde. U međuvremenu su se izvodili Ukleti Holandez, Lohengrin, Tannhäuser i Walküra. U prijevodu Milutina Cihlar-Nehajeva ravnatelj Opere Albini uvrstio je djelo na repertoar 29. lipnja 1916. i njime dirigirao. Režiju je povjerio Ivi Raiću-Lonjskom, a naslovne uloge Jastrzebskom i Viki Engel. Iznimna pjevačica i glumica, a uz to i lijepa žena Engelova uz Trninu je jedina hrvatska interpretkinja toga lika. Križaj je bio kralj Marke, Rudolf Bukšek Kurwenal, a Korošcova Brangäna. U posljednjoj, petoj, predstavi važno je bilo gostovanje prvakinje praškog Narodnog divadla Hrvatice Gabrijele Horvatove, jedne od najvećih umjetnica operne scene koje smo dali svijetu.

Tisak je vrlo opširno najavljivao djelo. A nakon premijere slijedili su brojni osvrti. Kritičar K-ski u »Novostima« 1. srpnja 1916. pisao je:

»Tek pod konac sezone... iznešena je dugo očekivana apoteoza germanske Ljubavi, znamenit Wagnerov ’Tristan i Izolda’. Premijera je - poput generalnog pokusa, na kojeg su bile udarene cijene! - trebala da znači senzaciju prvoga reda: svima je još u pameti rijetka susretljivost kazališta prema domaćoj publici, koja je morala ovaj put pomoći upravi i odlučiti se sama bilo za ’Tristana i Izoldu’ ili za posljednje Wagnerovo djelo ’Parsifal’. Muzičkom dramom Rikarda Wagnera trebalo je konačno dati potvrde o visokom umjetničkom niveau i uopće o valjanim reproduktivnim kvalitetama našeg kazališta. Bayreuthska muzička drama tjera silan strah u kosti svim sudjelujućim, i kad se pomisli, kako su se radile pripreme da se i u nas (nas čednih!) montira ’Tristan i Izolda’, nije čudo, da ste uz sve ostalo osjećali oko kazališta za to vrijeme i neku ozbiljnost, koju ne opažate inače, kad se radi, recimo, o ’običnoj’ kojoj operi.«

Megalomanija njemačkog duha prešla je na sve njezine interpretatore.

Između uglavnom vrlo povoljnih osvrta kritike citirajmo i »Narodne novine« 30. lipnja:

»Partitura je djelomice opravdano skraćena. Uočimo li veliku teškoću interpretacije u orkestru i na pozornici i veliku teškoću pijeva za sve pjevače, osobito pako za glavne uloge Tristana i Isolde, koji grlom stoje u službi skoro cijelu večer, - gledom na opasne i delikatne vječne modulacije i upade, moramo pravedno priznati, da su dirigent, pjevači i orkestar svoju gigantsku zadaću savjesno i odlično riješili. Isolda gdje Vike Engel jeste u glumskom i pjevačkom pogledu kreacija prvoga reda. Snaga ju je tek na koncu ponešto izdala. Ali zahtjevi su odista nadčovječni. Tristan g. Jastrzebskoga bio je isto tako odličan. U 1. činu na oko reserviran, ali u stilu njemačke opere. U velikom ljubavnom dvopjevu u 2. činu isto tako. No, u 3. činu, kulminaciji, bio je upravo sjajan. G. Križaj kao kralj Marke ponio se prekrasno, a osobito u 2. činu, gdje je brilirao kantilenom svoga odličnoga, mekoga, krepkoga, debeloga i čistoga basa. Brangäna gdjice Mire Korošec bila je vrlo stilizovana i uspjela u glumi i pijevu. Kurwenal g. Bukšega snažan i simpatičan. U manjim ulogama se je prekrasno istaknuo Melot g. Muka de Jarića i g. Rijavec svojom mornarskom pjesmom a cappella. Dobar je bio i pastir g. Šindlera. Orkestar, unatoč dijelu heterogenih elemenata, držao se suvereno i čisto diljem večeri. Vorspiel je bio remek-djelo. Prijevodu M. Nehajeva ne ima prigovora. Režija g. Ive pl. Raića-Lonjskoga bila je vrlo uspjela. Dekoracije i kostimi po nacrtima scenografa g. prof. Tomislava Krizmanića bili su vrlo slikoviti i u stilu velikoga Wagnera. Opera je započela u 6 popodne i svršila po programu s dvije polsatne stanke u deset i pol. Kazalište je bilo dubkom puno odličnoga općinstva, koje je operu vrlo prijazno, iako ne s oduševljenjem primilo, te sve umjetnike obilno pljeskom nadarilo.«

Sve je bilo lijepo i dobro - ali poslije pete predstave opera je skinuta s repertoara i nije se više u njemu pojavila.

Parsifal

Svečani posveti prikaz Parsifal bio je bolje sreće. Prvi je put izveden 28. travnja 1922. u Nehajevu prijevodu pod Sachsovim ravnanjem, u Gavellinoj režiji, s nezaobilaznom Vikom Engel kao Kundry. U toj kultnoj Wagnerovoj ulozi gostovala je i Horvatova. Dr. Josip Andrić pisao je o Parsifalu članak u »Novostima« u tri nastavka pod naslovom Glazba svetoga Grala. Sachs je održao predavanje o djelu na kojemu su solisti izveli neke odlomke. U »Pokretu« 22. travnja pojavio se članak autora potpisana Pik. s naslovom Parsifalomanija. Očekivanja su bila velika. U osvrtu na samu izvedbu Nehajev je u »Jutarnjem listu« 30. travnja napisao:

»Izvedba Parsifala kamen je teške kušnje za svaki operni ensemble, za svaku pozornicu. Možemo mirno reći da je kušnja savladana - Wagnerovo djelo davano je u dostojnom obliku... Sama inscenacija, premda je u cjelosti dobu priličan okvir, nije svagda pridonijela dosta tajanstvenom dojmu... Pretešku ulogu Kundryje otpjevala je gospodja Engel sa osobitom savjesnošću, osobito u sceni zavadjanja, gdje demonski karakter traži muzikalno i glumački jače neposrednije akcente. Ni Kundry ni Parsifal nisu u ostalom ni na najvećim pozornicama sile, koje se lahko nadju - ovo treba držati na umu i kod nas glede obih figura. G. Knittl nije već od početka donio idealnu figuru, u kojoj osjećamo spasitelja - kasnije je preobraženje bilo jače istaknuto, ali držimo da der reine Thor mora odmah uzbuditi osjećaj blagovijesti o budućem svojem djelu spasenja. Klingsor (g. Gormanov) bio je vrlo u stilu, a Amfortas (g. Primožić) u dramatičnosti posljednje scene. Potpuno stilski provedenu figuru donio je Gurnemanz (gosp. Flögl), te ih valja s hvalom istaknuti. Neke manje uloge ispadale su iz okvira... Muški zbor bit će možda kod reprize sigurniji i nastupati jače. G. Sachs držao je svoj orkestar sigurno u ruci, izradivši naročito dinamsku stranu osobito pažljivo. Nije bila mala zadaća prihvatiti se i savladati toliki posao - i za to ide dirigenta najveća hvala, koju je i publika odala pozdravima na koncu. A hvala neka je i svim ostalim ’iza scene’, jer sve omaške ne mogu naškoditi sudu da je Parsifal izveden u formi, koja cijelom našem ensemblu služi na čast. Možemo biti ponosni, da smo u Zagrebu mogli ovako čuti Wagnerovo djelo.«

Poslije se Parsifal svake godine, s prekidom 1929-1931, redovito izvodio za Veliki petak. Gostovali su Belina Skupiewski i Vušković. Sachs ga je 1932. nanovo uvježbao u režiji Augusta Markowskog, i tu su se ostvarile dvije antologijske kreacije: Josip Križaj bio je Gurnemanz svjetske vrijednosti, koji prema riječima Tomislava Neralića nimalo nije zaostajao za Josefom Greindlom, a on se smatra najvećim interpretom toga lika, dok je Ančica Mitrović postala nova velika Kundry. Poslije su dirigirali Jozefović, Baranović i Matačić. Gostovali su Marion Vlahović i Rothmüller. Josip Gostič postao je 1939. idealni tumač naslovnoga lika, a 1941. pridružila mu se Marijana Radev. Posljednja izvedba Parsifala bila je 25. travnja 1943.

Majstori pjevači

Majstori pjevači nisu se najavljivali tako iscrpno kao Parsifal. I kad ih je Friderik Rukavina u dvostrukoj ulozi dirigenta i redatelja predstavio 15. lipnja 1929, sam je dobio najviše hvale. »Obzor« je 17. lipnja pisao da je bila »za naše prilike sasvim dobra premijera« i »kao cjelost ostavila je razmjerno dobar dojam«, a »Novosti« su 17. lipnja objavile kritiku s naslovom Veliki uspjeh Majstora pjevača, istaknuvši kako »na kraju nije bilo pljesku kraja«. Predbacuju doduše izbor gosta Francesca Battaglie, koji je Waltera pjevao na talijanskom u najčišćem belkantu, ali hvale zbor i nositeljice ženskih uloge Vilmu Nožinić i Luciju Ožegović, pišu da je dobar bio Nikola Cvejić kao Hans Sachs, a Rudolf Bukšek »u vanrednom stilu« iznio Beckmessera. Zanimljivo je da se postupno u kritikama počinje više pisati o režiji i scenografiji, pa tako za Marijana Trepšu kažu da je »jedini u nas shvatio problem velike operne scene«. Sudeći po osvrtima uspjelija je bila nanovo uvježbana izvedba 1931. pod Sachsovim ravnanjem u režiji Markowskog. Ocijenjena je kao »majstorska izvedba našeg kazališta, Sachs je ponovno stvorio jedno divno čudo«. A kad je o režiji riječ »toliko svježine, šarolikosti i efektnih djelovanja već davno ne vidjesmo na našoj pozornici« (-žh- u Večeri 21. prosinca). Sve se hvali, »krasni glasovni materijal u solima i zborovima, sočni metalni i sjajni tenor Marija Šimenca« u ulozi Waltera Stolzinga, koji je »u majstorskom pijevu, dominirajući nad jakim ensembleom muzikalno siguran pokazao jasnu dikciju i izradjeni stil«. Ali iz te kritike Luje Šafraneka-Kavića u »Obzoru« 21. prosinca posebno valja citirati dva odlomka jer je danas nemoguće tako nešto doživjeti u našemu kazalištu.

»Orkestar zvučio je divno. Plemenit u zvuku sviju orkestralnih grupa, do u najsitnije nuance, boje, akcente i tematsko-motivističke finese, plastično izradjen, precizan, čist i izražajan.

Josip Križaj je glasovno, pjevački i stilski Hans Sachs za kakovoga nam moraju zavidjati i najuglednije pozornice. On je opet stvorio divnu, istinitu, toplu i srdačnu, dostojnu i dominantnu kreaciju, a njegov sonorni, zdravi glas do kraja je u punoj svježini izdržao goleme zahtjeve ove naporne, u velikom opsegu pisane uloge.«

Baranović je potkraj 1929. postao ravnatelj Opere. Ona je ulazila u svoje najbolje razdoblje kad je bila na razini dobrih srednjoeuropskih opernih kuća i kad se o njezinim dosezima moglo govoriti apsolutnim mjerilima.

I premijera Majstora pjevača u obnovljenoj zgradi kazališta 17. prosinca 1969. bila je događaj za pamćenje. Bila je to jedna od najboljih predstava u cijeloj povijesti Zagrebačke opere u izvrsnoj režiji Hansa Petera Lehmanna i s izvanrednim protagonistom Tomislavom Neralićem. Dirigirao je iskusni Otmar Suitner (poslije Bareza, Šajnović i Walter Hornsteiner), Franjo Petrušanec zablistao je kao Pogner, a Božena Ruk-Fočić potvrdila se kao idealna interpretkinja lakših Wagnerovih sopranskih uloga. Tugomir Alaupović bio je neodoljiv Beckmesser, Piero Filippi s uspjehom je preuzeo Walthera od premijernog tumača Stefana Stefanoffa, a u manjim ulogama i ulogama majstora nastupili su najvrsniji solisti Opere. Koliko je uspjeh Majstora pjevača bio velik, dokazuje i gostovanje u Bergamu s dvjema predstavama.

Rajnino zlato

Baranović je namjeravao izvesti cijeli Prsten Nibelunga, pa je nakon Walküre 11. travnja 1935. uz Strozzija i Babića na scenu postavio Rajnino zlato. Zbog Križajeve bolesti Wotana je na premijeri pjevao komorni pjevač Bečke državne opere i istaknuti vagnerijanac (pjevao je i u Bayreuthu) Josef Manowarda i bio »savršen, idealan«, ali i Križajeva kreacija na reprizama bila je »moćna, apsolutno suverena, stilski uzorna, skroz muzikalna i dramatski proćućena. Impozantan glasom, pojavom i gestom, uzvišeno miran, ali na dramatskim mjestima obuzdano temperamentan, on u predavanju frazi i deklamaciji stvara uzoran Wagnerov lik« (»Jutarnji list«, 29. travnja). Općinstvo je bilo »fascinirano«, zabilježen je »osobito oduševljeni prihvat djela od rasprodane kuće. Baranović je polučio koliko osobno toliko i s ensembleom rezultat koji zaslužuje respekt i priznanje« (»Jutarnji list«, 13. travnja) postigavši »plastičnu razradu tema i polifonog tkiva, ritmijski elan, sjaj i finoću zvuka i zvukovnog intenziteta, ekspresivnost orkestra, te odličan sklad između pozornice i orkestra« (»Novosti« 14. travnja). U režiji se Strozzi »točno držao uputa autorovih a nije se dao zavesti na novotarije i eksperimente«, a Babić je »našao odličnu kombinaciju apstraktne fantastičnosti... i realistične scene« (»Jutarnji list«, 13. travnja). U ulozi Erde hvali se uspjeli debi Đurđe Milinković, koja je zatim krenula u München i Beč gdje je postala komorna pjevačica i jedna od naših najvećih vagnerijanki, čija je Fricka u Prstenu Nibelunga zabilježena na pločama tvrtke Estro Armonico. Ugodno je iznenađenje priredio Nikša Štefanini kao Loge. Obnovom 1943. dirigirao je Matačić. Freiu je pjevala Srebrenka Jurinac, a i ona je potom krenula u Beč i postala jedna od najprofinjenijih europskih umjetnica druge polovice dvadesetoga stoljeća.

I Belamarić je želio postaviti kompletni Prsten i 6. lipnja 1989. izveo je Rajnino zlato s Lehmannom kao redateljem. I to je, kao prije Walküra, bila jedna od onih realizacija Zagrebačke opere koje su imale priključak na europski teatar. Okupio je vrsnu ekipu solista, među kojima je teško nekoga izdvojiti, ali ipak ostaje zabilježen impresivan nastup Božene Glavakove kao Erde i Hrida Matića u ulozi Logea uz već poznate nam Nevena Belamarića i Nikolovu.

Siegfried

»Za čudo nakon velikih uspjeha ’Rajnskog zlata’ i ’Walküre’ odlična premijera Siegfrieda (26. svibnja 1938.) nije ni približno bila tako posjećena kako to zaslužuje djelo i izvedba. Ali prisutni bili su bez izuzetka oduševljeni. Kao kod ’Walküre’ opet su protagonisti po 6 do 8 put bili izazvani nakon svakog čina«, piše »Jutarnji list« 28. svibnja i dodaje da je »sjajnu u antiknoj veličini stiliziranu Brünnhildu stvorila gdja. Ančica Mitrović«, dok je »kao uvijek vanredan u svojem dostojanstvu i snazi, suverenom dominiranju scenom i odličnoj stilskoj interpretaciji bio naš ponos i prvak g. Josip Križaj kao Putnik-Wotan«. Svi su osvrti jednodušni u pohvali izvrsnoga Božidara Vičara kao Mimea, kojemu se pridržio Leo Mirković kao Alberich. U iznimno teškoj ulozi Siegfrieda češki gost Jan Barton nije baš oduševio. Hvali se Strozzijeva režija i Babićeva scenografija, ali ističe kako je danas vrlo teško scenski uprizoriti Wagnera. Unatoč visokoj izvedbenoj razini Siegfried je imao samo četiri izvedbe.

Do Sumraka bogova još se nije došlo!

Marija Barbieri

Vijenac 271

271 - 22. srpnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak