Vijenac 263

Likovnost

Razgovor: Izložba Ivana Faktora »Fritz Lang und Ich« (1994-2004), Gliptoteka HAZU/Zagreb, 24. veljače-14. ožujka 2004; MMC Luka, Pula, srpanj 2004; Dom HDLU, Osijek, listopad 2004.

Tuđa i osobna povijest

»Veza s Fritzom Langom doista je duga, seže do u moje djetinjstvo. Gledajući jedan film o kojemu nisam znao ništa, ni tko je autor ni iz koje je godine, učinilo mi se da sam čuo da se jedan od likova zove kao i ja. Opet sam ga gledao nakon niza godina i ispostavilo se da sam bio u pravu«

Razgovor: Izložba Ivana Faktora »Fritz Lang und Ich« (1994-2004), Gliptoteka HAZU/Zagreb, 24. veljače-14. ožujka 2004; MMC Luka, Pula, srpanj 2004; Dom HDLU, Osijek, listopad 2004.

Tuđa i osobna povijest

»Veza s Fritzom Langom doista je duga, seže do u moje djetinjstvo. Gledajući jedan film o kojemu nisam znao ništa, ni tko je autor ni iz koje je godine, učinilo mi se da sam čuo da se jedan od likova zove kao i ja. Opet sam ga gledao nakon niza godina i ispostavilo se da sam bio u pravu«

U zagrebačkoj Gliptoteci predstavljeni su videoradovi, filmovi i instalacije Ivana Faktora nastali u posljednjih deset godina. Može ih se sagledavati u kontekstu sveukupnoga Faktorova stvaralaštva, počevši od prvih eksperimentalnih filmova iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no i ovako, tematski i vremenski uokvireni, tvore uslojen, kriptičan opus, koliko god da je umjetnik nazivom izložbe i naslovljavanjem pojedinih ostvarenja ponudio osnovni kôd njihova iščitavanja. Odabranim je djelima polazište umjetnikovo opsesivno bavljenje filmografijom (a jednako i osobnom poviješću) Fritza Langa, njegovim ostvarenjima nastalima u Njemačkoj i onim američkim, nakon odlaska pred nacizmom. Faktora zanima Langova tematika, intrigira njegov jezik, no razlozi za to su i osobniji. Naime, u jednom trenutku Faktor u Langovu holivudskom vesternu Ranč prokletih iz 1952. pronalazi intrigantan detalj, lik pljačkaša s kojim dijeli isto prezime, što je bio dovoljno snažan poticaj za gradnju poveznice Fritz Lang — Ja, kompleksne priče o osobnom identitetu pa time i socijalnom, kulturnom i političkom sredine koja ga određuje, Osijeka. Odlična izložba, čiji su kustosi Leonida Kovač i Mladen Lučić iz zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, daje uvida u Faktorovo majstorsko istraživanje mogućnosti različitih medija te jednako fascinira i njegovim vođenjem priče, nikad do kraja završene, na granici fikcije i stvarnog. Izravnim preuzimanjem vizualnih, zvučnih i tekstualnih citata iz Langova filma i njihovim prožimanjem s vlastitim predlošcima, s pričama o, primjerice, osječkoj Židovki Nadi Lang (instalacije 15 minuta za Nadu Lang, Sao Paulo? Osijek, Eine Stadt sucht einen Morder beskućnici Ani Šebalj (video Sedamdeset i jedan) ili Osijeku u vrijeme Domovinskoga rata (film Das lied ist aus), Faktor je stvorio opus koji izmiče preciznu određenju i protagonista i vremena i mjesta radnje. Paradigmatičan primjer jest i instalacija Fritz Lang und Ich iz 1994, u koju Faktor umeće jedno od svojih ranih ostvarenja, film Prvi program iz 1978, i u kojem je na određeni način upisana cijela povijest njegova zanimanja i veze s kultnim redateljem.

— Veza s Fritzom Langom doista je duga, seže do u moje djetinjstvo. Gledajući jedan film o kojemu nisam znao ništa, ni tko je autor ni iz koje je godine, učinilo mi se da sam čuo da se jedan od likova zove kao i ja. Opet sam ga gledao nakon niza godina i ispostavilo se da sam bio u pravu. Riječ je o filmu Ranč prokletih, gdje se pojavljuje epizodni lik, pljačkaš vlakova Jess Factor. Otuda su proizašli i moji prvi radovi, fotografije na kojima sam uvećavao jedina tri kadra s titlovima u kojima je Factor.

Iz Langova ste opusa, u bilo kojem mediju da ste radili, crpli, uslojavali i značenjski bremenili ostvarenja nastala od 1994. godine. Jaka poveznica je grad, ono što je za Langa Berlin za vas je Osijek, i to napose u doba Domovinskoga rata.

— To jest zajednička tema, njegovi su filmovi o gradu, a tako je uglavnom i kod mene. Osim toga ono što se događalo u Osijeku 1991. i 1992. toliko je bilo slično onomu što se događalo u Langovu M iz 1931. da je sama stvarnost inicirala te paralele. Nekako mi se učinilo primjerenim, osobito zbog generacija koje dolaze, a i osobnog odmaka, vratiti se materijalu koji sam u Osijeku snimio prije deset godina. Rezultat je film Das Lied ist aus, završen prije dvije godine. Kao polazištem za scenarij koristio sam se Langovom listom dijaloga iz filma M. Da nje nije bilo, ne znam u kojem bi se smjeru cijela stvar razvijala. Naime od sedamdeset sati snimljene građe došao sam do osam sati, a na kraju film traje 18 minuta. Tako da me Lang, da se našalim, zapravo spasio. Grad je prisutan i u mom posljednjem, nedavno završenu filmu MÇrder unter uns, a to je, da podsjetim, bio radni naslov Langova M-a iz 1931, koji je zbog raznih pritisaka, a znamo i kojih, morao promijeniti. Zatim je, 1933, i napustio Njemačku. Instalacija pak iz 1994, po kojoj sam i nazvao izložbu, veliki je esej o Langu, ali i gradu. Neki ljudi do čijeg mišljenja držim rekli su da se Osijek strašno osjeća u tom radu, kao i u MÇrder unter uns, gdje čak nije ni prepoznatljiv. To je svojevrstan portret grada, traženja ubojice kroz vožnju tramvajem kroz grad. Ali, ponavljam, grad ne prepoznajemo. Ista se stvar događa i kod Langa, gledamo njegov M i ni iz jednoga kadra ne možemo pretpostaviti da je zapravo riječ o Berlinu.

Naslov filma Das Lied ist aus preuzeli ste od istoimene pjesme Marlene Dietrich. Jednako tako u instalaciji Sao Paulo? Osijek: Eine Stadt sucht einen MÇrder čuje se kako pjeva Ich habt noch einen Koffer in Berlin. Nije riječ o slučajnosti, i ona je surađivala s Langom.

Das Lied ist aus posvećen je njoj i Langu, s kojim je nažalost surađivala samo na jednom filmu, na Ranču prokletih. Riječ je o njezinu šlageru iz 1965. i za mene osobno znači, nadam se, kraj jednoga razdoblja kojim sam se bavio. No kad smo kod filma Das Lied ist aus, spomenuo bih i jedan drugi film kojim se ondje koristim. Riječ je o Blade Runneru Ridleyja Scotta. Vraćajući se dakle materijalu snimljenu u doba rata doista sam se počeo osjećati kao replikant koji, kako je to sugerirano u filmu, nema pravo na sjećanje. Jednostavno nisam znao što je to što imam pred sobom, je li to uopće sjećanje i, ako jest, da li je moje ili je riječ o nekakvu usađenu sjećanju.

Sada dolazimo i do pitanja identiteta, spomenuli smo grad, no što je s osobnim identitetima? U filmu Das Lied ist aus preuzeli ste dijalog i monolog policijskog inspektora i ubojice na njemačkom jeziku, dakle izvorno iz Langova M, i to uklopili u kamerom zabilježen uništeni Osijek.

— Mislim da je prvi put u svjetskoj kinematografiji upravo Lang uveo takozvanoga normalnog ubojicu. Postoji jedna rečenica u filmu gdje inspektor govori kako svi mi možemo biti ubojice, kako je ubojica među nama. Vjerojatno je tu u pitanju i duh vremena, nadolazećega nacizma, no, kako bilo, individua se počinje gubiti, a Lang je naglasak stavio upravo na osobu, na malog običnog čovjeka koji je u stanju raditi užase.

Potkraj filma, ako već i ne suosjećamo, počinjemo razumjeti očaj ubojice.

— Znamo iz bezbroj filmova kako završavaju osvete, a gotovo svi Langovi filmovi bave se njome. U odličnom francuskom filmu Nepovratno, koji sam nedavno gledao, jedan od likova koji traži ubojicu kaže da će on na kraju biti uhićen, okupat će ga, liječnici će ga smjestiti u topli krevet i to je sve. U Langovom filmu toga nema, ondje grad traži ubojicu, kako to vrlo snažno sugerira i podnaslov filma M. A grad čine marginalci, među njima umjetnici, kao i prosjaci i prostitutke, kriminalci. Žrtve su pak uvijek i isključivo takozvani građani.

Razgovarala Ružica Šimunović

Vijenac 263

263 - 1. travnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak