Vijenac 254

Književnost

Hrvatska proza

Romeo i Julija iz Kaštela

Marko Kažotić, Miljenko i Dobrila, Književni krug, Split, 2003.

Hrvatska proza

Romeo i Julija iz Kaštela

Marko Kažotić, Miljenko i Dobrila, Književni krug, Split, 2003.

Kao ni mnogi prije (i poslije) njega, ni Marko Kažotić nije bio miljenik književne sudbine. U svoje vrijeme čitan — a dugo vremena njegov prvijenac bio je jedna od najčitanijih knjiga domaćih autora! — poslije je posve zaboravljen, živ tek u svijesti ljudi kojih je zavičajna legenda nadahnula njegovo djelo i priskrbila mu atribuciju dalmatinskoga Waltera Scotta.

Rođen 1804. u Trogiru, Kažotić je, nježna i krhka zdravlja i pod stalnom skrbi roditelja, prve školske korake napravio u rodnom mjestu, potom na splitskoj sjemenišnoj gimnaziji, da bi dva razreda humaniteta polazio u Zadru, gdje objavljuje i svoj prvi književni sastavak. Slijedi školovanje u bečkom Collegium Theresianumu, gdje uči studia superiora i upoznaje klasičnu njemačku literaturu, da bi odlaskom u Italiju — gdje se istaknuo na nekoliko salonskih istupa — svoj književni/životni studij završio povratkom u rodni grad.

Idila perivoja

Kažotićev povratak u Trogir zbiva se u doba velikih promjena; nestaje plemićkoga staleža, bogate obitelji prodaju nekretnine i umjetničke predmete, a na društvenoj se pozornici javlja novi svijet. Izgubivši status gospodarskoga središta, grad uskoro gubi i biskupiju, a velika pohara samo produbljuje društvenu krizu. U takvu ozračju Kažotić (trogirske) dane krati obilaskom okolice, a najviše čitanjem i druženjem s ljudima sličnih sklonosti. Pri ruci mu je i poznata biblioteka obitelji Garagnin s podosta naslova lijepe književnosti, među kojima, ističe u iscrpnu predgovoru prevodilac i pisac pogovora Mate Zorić, nije zacijelo nedostajao ni Manzonijev I promessi sposi, tiskan 1827. godine, pet godina prije tiskanja Kažotićeve ljubavne legende. Vjerojatno su Manzonni, ali i druga sentimentalna lektira bili poticaj da se i sam iskuša u pisanju, kojemu djelić romantičarskoga kolorita osigurava ambijent »idilične poljske kućice u perivoju što je pripadao njegovoj obitelji«.

Kako je sadržaj Kažotićeva romana — uglavnom podudaran s lokalnom predajom o nesretnoj ljubavi svoje mladih — bio vezan s obiteljima čiji su potomci još bili živi, jedan od Rosanijevih kod policijskih je vlasti pokušao ishoditi zabranu tiskanja. U tome nije uspio pa je »prvi povijesni roman na hrvatskim obalama« — istina pisan talijanskim jezikom — bio tiskan, priskrbivši autoru ugled, čini se, odlučujući i za kasnije zadarsko zaposlenje.

Naime, odlaskom u Zadar Kažotićev talent i stvaralačka plodnost doživjet će pravu potvrdu. Uz članke i kazališne kritike ubrzo će tiskati četiri knjige: Il Bano Horvath (1838), Album pittoresco della Dalmazia (1840), Le coste e isole dell, Istria e della Dalmazia (1840) i Il Berretto rosso (posmrtno, 1843). Premda i kulturološki i književno zanimljiv, taj rad ostao je u sjeni romana Miljenko i Dobrila. Iako je riječ o poznatoj knjizi, prvi njezin cjelovit prijevod, onaj Matijacin, pojavio se tek 1889. u Domu i svijetu, a u knjizi 1890. Vrijedi spomenuti i da su djelo na hrvatski namjeravali prevesti Ivan i Antun Mažuranić, da se njegovim sižeom koristio Dimitrija Demetar u pripovijetki Ivo i Neda, a Matija Ban u tragediji istoga naslova. Dugo vrijeme jedini, Matijacin je prijevod bitno potaknuo zanimanje čitalaca. Tako će Gregorio Zarbini po romanu napisati melodramu u dva čina Milienco e Dobrila; službenik Artur Porlitz na osnovi toga napisat će lirsku dramu istoga sadržaja, a kazališni glumac Donzelli pak dramu koja će se prikazivati u splitskoj Sala Diana.

Maestro Salvatore Strino od knjige će skladati operu, a u zanimljivoj recepciji vrijedi spomenuti i Petravićevu studiju, novi hrvatski prijevod iz 1929, dva Ujevićeva podlistka, potom »libreto pučke opere u tri čina s predigrom i epilogom« (Koludrović) te Morovićev igrokaz u deset slika iz 1952. U novijoj recepciji Zorić spominje dramatizaciju B. Špoljara, a ukoliko nije preuzetno, navodim da je doljepotpisani pomagao u izradbi jedne gimnazijske maturalne radnje osamdesetih godina u splitskoj jezičnoj gimnaziji.

Kleta sudba

Za odjek Kažotićeva romana, kojega talijanske književne povijesti ne spominju, držim, presudna je bila njegova sentimentalnom/romantičarskom ukusu čitateljstva zanimljiva priča. Njezin je siže vezan za sudbinu kaštelanskih Romea i Julije, potomaka obitelji Rosani i Vitturi: dvoje mladih, Miljenko i Dobrila, odrasta zajedno. No, njihovoj sretnoj i idiličnoj budućnosti ispriječi se nerješivi spor obitelji oko nekih plemićkih povlastica. Spor poprima takve razmjere da otac Miljenka šalje u vojsku, dok Dobrili njezina obitelj namjenjuje vjenčanje s uglednim, ali nevoljenim Družimirom. Kako bi spriječila to vjenčanje, Dobrilina dvorkinja o tome obavještava Miljenka, koji dolazi upravo u doba svečanog obreda. Kako bi oprali sramotu s obiteljskog imena, Dobrilu roditelji zatvore u benediktinski samostan, a vlasti Miljenka prognaše na Visovac. Ne prekidajući vezu s voljenom, Miljenko je obavještava o mjestu svojega boravka, gdje mu se ona, noćnim bijegom, pridružuje. Tu se mladi, na nagovor fratara, potajno vjenčaju. No tu nije kraj priči; rasplet nastupa kada Dobrilin otac, tobože im oprostivši nepromišljeni čin, šalje po njih trojicu poklisara, nudi im povratak i vjenčanje. Ubrzo se pokazuje da je riječ samo o podmetanju; vjenčanje Dobrile i Miljenka završava njegovom pogibijom, a ona, nakon niza patnji i pomračenja uma, skončava. Na kraju, uz njezino uzglavlje naći će se njihovi posvađani i zakrvljeni roditelji, a mrtve će mladence pokopati u zajedničku grobnicu s natpisom: »Pokoj ljubovnikom«!

Autentično književno djelo

Već i sam siže romana kazuje da je riječ o djelu vidljivih stereotipa, karakterističnih za pučko, ali i tadanje lako sentimentalno štivo. Oslanjajući se na ukus i kolorit (romantičarskoga) književnog vremena što su ga svojim djelom posredovali Scott i Manzonni (Zaručnici), Kažotić je domaću predaju kanio pre/oblikovati u autentično književno djelo. Njegov se književni prilog pritom ogleda ponajprije u vremensko-prostornoj ambijentalizaciji priče, ali i u karakterološkim / mentalitetnim crtama likova. Naime, priča se odvija u prepoznatljivim ambijentima trogirskoga i zagorskoga krajolika u kojem njegovi (odveć idealizirani) junaci izražavaju osobine svoga kraja i svjetonazora. To ih čini životno uvjerljivima, a ne tek papirnatim odbljescima literature čije je sadržaje Kažotić itekako poznavao. I dok je u (istina skromnoj psihološkoj) karakterizaciji likova barem dijelom izmaknuo zamkama literarne mode, tomu nažalost nije uspio umaknuti u strukturi same priče. Njegov sveznajući pripovjedač, naime, događaje / slike niže po predvidljivu predlošku, mjestimice bliže naraciji pučkog i popularnog štiva nego književnosti domišljenih narativnih razloga. U priči zato izostaju ona iznenađenja i napetosti što ih posreduje književnost domišljenih tijekova s motiviranim digresijama, retardacijama i epizodama. Ne znači to da ih u priči nema; no, kada se njima i o/koristi, njihova snaga nije takva da bi uspjela dinamizirati i dramatizirati predvidljivu linearnu konstrukciju, koja, gledano iz današnje perspektive, ne može bitnije udovoljiti drukčijim ukusima i kriterijima zahtjevnijega štiva. To nipošto ne znači da je Kažotićevo djelo lišeno šarma i književne zanimljivosti. Pače, u brojnim slikama i opisima ambijenta, u govoru likova i (skromnim) pokušajima njihove psihološke karakterizacije, u isticanju moralnih i svjetonazorskih osobina vidljiv je napor da se umakne izazovima poticajnih književnih uzora; napor da se napiše djelo koje će jezikom književnih kvaliteta oživi lokalnu predaju čiji »osebujni dalmatinski lokalni kolorit«, držim, nije izgubio na svježini i čitljivosti ni više od sto sedamdeset godina nakon prvotiska. Vrsni prijevod i pogovor Mate Zorića to iznova pokazuje. Stoga mu i posvećujem ovu deskripciju, svjestan da ona ne može obuhvatiti sve slojeve što ih ova knjiga — koju puk drži svojom baštinom — potiče.

Ivan J. Bošković

Vijenac 254

254 - 27. studenoga 2003.

Klikni za povratak