Ogranak Matice hrvatske u Orebiću - izvješća

Izložba Slobodana Jovandića i Tamare Jovandić Everson PORTRETI I PEJZAŽI: OREBIĆANI I OREBIĆ

U crkvi-galeriji Anuncijati 27. srpnja otvorena je izložba portreta i akvarela dvoje likovnih umjetnika, neumornih promatrača i svjedoka putovanja mediteranskog, kapetanskog Orebića i njegovih ljudi kroz četrdeset godina dug i dinamičan vremenski period. 

Obraz jednoga grada kompozicijska je datost razlomljena na pojedinačne portrete, obraze njegovih mještana. I nije slučajno što se i autoportret Umjetnice, namjeno nasukan na platno, našao medju portretima “starih” Orebićanki i Orebićana...Ne mora se nužno roditi niti kontinuirano živjeti u nekom mjestu da bi bio njegovo dijete, pouzdan i marljiv kroničar i predan “kolekcionar duša”, esencije svakog mjesta koje uspije ostvariti potencijal da diše i raste kao živi organizam vrijedan umjetničke pažnje i čovjekova poštovanja.
Važna je ovo i jedinstvena izložba koja je nastajala gotovo pola stoljeća (toliko, naime Umjetnici žive s Orebićem).
U akvarelima Slobodana Jovandića razlile se i raskrile, bez suvišnih, zamornih inhibicija sve
one vedute koje nezaustavljivo nestaju upravo kao oblici što nam ih zadaje memorija.
Pa dok ih je još takvih, raskošnih i rajskih - neka ih otvorenih za poglede koji ljepoti ne znaju i ne žele zamjeriti inkopatibilnost skromnom i skrivenom. Naprotiv, njihova se ekstrovertirana komunikacija honorira i slavi preciznim kadriranjem, eklektizmom u crtežu, svjetlu i boji. Jovandićevi su akvareli, zahvaljujući ponajprije činjenici da je ishodište, nulta točka iz koje prilazi oblicima postulirano snažnom arhitektonskom paradigmom i interpretacijom- pohvala čistoj, ekspresivnoj formi, raskošnoj i antropomorfnoj ljepoti Orebića.


A o onim drugim krajobrazima, “predjelima duše”, progovaraju slike Tamare Jovandić Everson. Svoje najdublje introspekcije, misli o smislu i suštini zaokružuje na portretima orebićkih ljudi, poznanika, susjeda, prijatelja s kojima je odrastala i srastala do neraskidivosti. Do točke u kojoj svi oni postaju njeno opće mjesto.
Ljudi su to čije je fragmente duše i jedinstvenu estetiku trajno nastanila u vlastitu umjetničku formu ali i u jedinstvenu memoriju jednoga grada - čineći ih tako besmrtnim, izdvojenim od tjelesnog, spašenim od neumitnog zaborava.
Iako vam se može učiniti da mnoge fizionomije i karaktere već znate, vjerujte mi na riječ- Umjetnica zna bolje. Njezin je pogled izmaknut dovoljno da vidi bliže i preciznije. Njezin je potez smion i pošten, brutalan ali i nježan onda kada nježan treba biti...živ, drzak i iskren, komplementaran priči koju nosi.
Ne duguje taj potez ekspresivnost samo jakim kolorističkim sažimanjima boja i formi već svoj logičan, poseban izraz pronalazi u introspektivnom znaku, simbolu, razgrnutom lijepom ali i zastrašujućem u čovjeku kojeg secira (ili da se zadržimo na eufemizmu- portretira). Moglo bi se dogoditi da se i portretirani po prvi put ugledaju, na nov i začudan način ”vide” upravo na njenim platnima.
U Tamarinom je kistu cijeli jedan Svijet, metapolis koji je bilo važno “ispričati”. A da bi ga se ovako dopričalo, ispripovijedalo trebalo ga je i zavoljeti, odživjeti pa onda u pravom segmentu spiritualizirati i materijalizirati do te mjere i na taj način da postanete jedno... neraskidivo, sraslo tkivo. Ovi su portreti načinjeni od kože, ne od platna. Oni su vizualna priča onkraj ljudskih fizionomija ali i onkraj same autorice. Prizvati i oživotvoriti temperament, intelekt i apstraktnost energije čovjeka moguće je tek kada i ako izvorište pretražuje Umjetnik izražene empatije, s anafilaktičkom reakcijom na autocenzuru, slobodan i nenadmašan u asocijativnoj interpretaciji. Točnost i podudarnost slike iz ogledala lišena je ritmova, sukoba i emocija- onog krvavog ispod kože. Zato ogledala i ne izlažu u Ermitažu. Ne još. Tamarini su crteži starine, antikviteti duša. Mirišemo ih i udišemo njuhom naših prabaka. Oni su atavistička himna razornim psihama, radostima, ponavljajućim samoćama i katarzama što ih čovječanstvo reciklira otkad je svijeta i vijeka. Spomenici su to, personificirani mauzoleji jednog Svijeta koji polako ali uporno i nepovratno otječe, curi kroz prste. To nestajanje ne možemo zaustaviti, ma koliko grčevito stiskali prste. Šaku. Kist. Ali taj Svijet možemo objasniti i konzervirati ako iskidamo, počupamo i na platno ili papir bacimo samo ono najljudskije, najmračnije u nama. A Tamarina vizija najljudskijeg podrazumijeva sve važno, bolno, lijepo, manje lijepo, skriveno i krvavo što nas nagoni na neprekidna traganja za sebstvom i smislom...za najautentičnijim načinom življenja i najbezbolnijim kaotičnim suodnosom. U pogledima kojima razgovaraju promatrač i portretirani naše se vlastite samoće tek donekle tješe i samo pokatkad ovlaš dodiruju. A to nije malo- puno je!


U Hazarskoj (polemici) ima jedna rečenica kojoj bježi misao: “Slušajte, dakle, koji se ne hranite tišinom”
Udahnite ovu izložbu, vi koji se hranite Smjelošću duha. Bit ćete namireni. U zajedništvu s Idejom i Čovječanstvom ...a ipak i dalje u samoći (neka nama te samoće) al’ ne više slabi, pred ništavilom smrti maleni...već nanovo porodjeni i u vremenu sačuvani. Tada je sve moguće. Pa i to da se usudite biti onaj čovjek (portret) koji živi život koji ste samo naslućivali a kojim vas Umjetnik (otkrivši još jednu moguću istinu i stvarnost) nutka, provocira a u stvari-  oživljava i budi!! Kistovima vam skorenim, tvrdim i oštrim razgrće kapke ugaslih očiju. Upravo o tim mogućim i skrivenim istinama progovaraju ove slike. Progovaraju gromko, nemilosrdno, nježno i sjetno...
S tolikom i takvom ljubavlju vole i miluju Orebić njegovi autentični Orebićani, otac i kćer Jovandić Everson.
Duše su to što dušu Kamena i Ljudi prepoznati i spasiti znaju.

(Minja Foretić Petrić)



Ogranci

Arhiva