- izvješća

HOMMAGE À RADOSLAV KATIČIĆ

U srijedu 9. listopada održan je skup s predstavljanjem rada Radoslava Katičića u sklopu projekta Hrvatska čitaonica Hrvatske kulturne zajednice- Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu. Ulogu moderatora vodilo je uredništvo časopisa RIJEČ.

Profesora Katičića pamtit ćemo posebno po njegovu vedru i optimističnom pogledu u budućnost hrvatskoga jezika. Akademik Katičić je bio jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca uopće. Jezik, hrvatska riječ "ovisi isključivo o njegovim govornicima", dakle o nama "koji određuju kakav će taj jezik biti",  govorio bi profesor, implicitno poručujući svima onima koji se bave hrvatskim jezikom da se - "s poštovanjem i razumijevanjem odnose spram govornika hrvatskoga jezika",  jer hrvatski jezik - "to su njegovi govornici" – naglasio je Ivica Košak, predsjednik HKZ/OMH-Wi.

Radoslav Katičić preminuo je u Beču, a njegov poseban doprinos dijaspori nalazimo u afirmaciji hrvatskog govornog jezika izvan Republike Hrvatske. U našoj povijesti,  profesor Katičić ostati će zabilježen po iznimnom doprinosu u promicanju hrvatskoga jezikoslovlja i komparativne kroatistike, koji je bogatim znanstvenim opusom pridonio ugledu hrvatske znanosti u svijetu, Europi i posebno na njemačkom govornom području, na čemu mu odajemo dužno priznanje. Posebno nas je razveselila njegova pozitivna ocjena rada HKZ/OMH-Wi u povodu objavljivanja projekta Indijska kultura u hrvatskoj književnosti u časopisu Riječ broj 47, 2015. godine. Njegov rad Stara indijska književnost, (Zagreb, 1973.) značajno je doprinio razumijevanju strane kulture književnosti. Ana Kramarić, učiteljica u Hrvatskoj nastavi u Hessenu i glavna urednica časopisa, predstavila je Riječ broj  48/49 u povodu 25. obljetnice rada. "Izuzetno me veseli što smo uspjeli objaviti ovaj dvobroj u godini kada naša Zajednica obilježava dvadeset i pet godina svog rada HKZ/OMH-Wi u 2015. godini".

Kratki prikaz knjige Vilinska vrata[1] Radoslava Katičića poslužiti će nam da uđemo u svijet rekonstrukcija praslavenskoga sakralnog pjesništva te slavenske pretkršćanske vjere. Zašto nam je ova tema važna? Kako bi izbjegli ograničeno nacionalno sagledavanje kulturne baštine,  poslužimo se obilježjem šire regije Balkana na kojemu, među slavenskim narodima postoji zajednički korijen, a koji se metodama komparativne lingvistike može bolje istražiti zajedništvo porijekla od historiografskih, u pravilu politički obojenih prikazivanja razvoja međuljudskih odnosa u društvu. U društvenoj zajednici u kojoj je religija naizgled nezaobilazan način ophođenja.

Teolog dr. Hans Küng pokrenuo je globalni etički projekt kao pokušaj da se opiše zajedništvo svjetskih religija i definira zajednički etos, sažet u skup osnovnih zahtjeva, a koje mogu prihvatiti svi. Važan uzor su sličnosti u religijama, iako ne i religioznih pogleda, je načelo Zlatnog pravila. Sve svjetske religije i kulture poznaju načelo reciprociteta.  Izraženo u obliku izreke iz judaizma: - Ne radite drugima ono što sami ne želite da vam netko čini! Globalni etički projekt ima za cilj provedbu ljudskih prava, slobodu od ugnjetavanja, uklanjanje gladi u svijetu, provedba pravednog ekonomskog poretka, solidarnost među ljudima, održivost zaštite ekosustava i mira na zemlji. To će se, prema Küngu, postići dijalogom. Za upoznavanje ne samo sadržaja stranih vjerskih sadržaja, nego poglavito, za prepoznavanje karaktera vlastitoga opredjeljenja nužno je poznavati i porijeklo mentaliteta etničke pripadnosti. U tom smislu rad Radoslava Katičića: VILINSKA VRATA otvara pogled na povijesne korijene pretkršćanskog vjerovanja. Knjiga je objavljena u suradnji Matice hrvatske i izdavačkog poduzeća Ibis grafika u Zagrebu 2014. godine.

VILINSKA VRATA akademika Radoslava Katičića je četvrta knjiga iz jednom nizu od ukopno pet radova. Prethodne tri knjige, te kapitalne hrvatske lingivističko-arheološke biserne niske, sa zajedničkim podnaslovom Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine su: Božanski boj (2008.), Zeleni lug (2010.) i Gazdarica na vratima (2011.). Ova, četvrta knjiga u nizu nosi intrigantni podnaslov I dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine s kojim se  britko parafrazira podnaslov svojih prethodnica.
Glavni urednik ove knjige, kao i prethodne tri, bio je etnolog Tomo Vinšćak, koji je godinama surađivao i prijateljevao s Katičićem, kao i s etnologom Vitomirom Belajem, te su mnogi  zajednički projekti bili rezultatom njihove plodne suradnje. Jedan od njih bio je i veliki znanstveni skup Vilinska vrata, u listopadu 2012. u Lovincu i Starigradu Paklenica, a u organizaciji Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru.

Sudionik tog skupa,  akademik Katičić govori u uvodu knjige, u poglavlju koje je i dalo naslov knjizi, Vilinska vrata, a u kojem spominje svoj razgovor s Vinšćakom kojega je pitao otkuda potječe taj izraz. Vilinska vrata, naime, prema tome razgovoru a i prema Vinšćakovom izlaganju na skupu, jedno su od poznatih mitskih mjesta ličkoga kraja, toponim jedne specifične lokacije na Velebitu koja se tako naziva od davnina, a nalazi se na potezu od Svetoga Brda do Malog Alana. Sveto Brdo na Velebitu poznato je  kao posebno sveti dio Velebita kod starih Slavena, a Vilinska vrata označavaju prolaz (inicijaciju) iz profanog u sakralno. Katičićevo poglavlje o vjerovanjima u vile u planinama u ovoj knjizi, Vilinska vrata, nastalo je iz referata koji je akademik pročitao na spomenutom skupu. U referatu, pa tako i u istoimenom poglavlju, predstavio je, kroz analizu jezika i pjesama i slavensku figuru svetog pjesništva, dokaz da je očuvana tradicija vjerovanja u vile tradicija s mnogo starijim izvorom unutar Perunova kulta, dakle glavnom Boginjom degradiranom u niže natprirodno biće, a izričaje poput vrata i kuća zapravo degradiranom ostavštinom grane i grada odnosno neba. Analizom toponima,  Katičić je napravio i prikaz konteksta kršćanskog i pretkršćanskog svjetonazora.

Poglavlja ove knjige nisu uokvirena samo jednom temom, odnosno uže tematski obilježena kao što je to bio slučaj u prethodnim knjigama.[2] A svako poglavlje nastavak je jedne od rekonstrukcija započetih i objavljenih u navedenim  knjigama. Naslovi Živa predaja o Perunovom liku, Perunovo svetište u Varešu, Vidova gora i sveti Vid, Veles u psalmu, Vilinska vrata,  Perinova ljut, Vražje oko i Pogani vrh.  Kao dodatna poglavlja Božanskoga boja mogu biti shvaćeni: Jurjevo koplje i Jurjev mač Zelenog luga,  a Majka milosrđa između slavenskoga poganstva i kršćanstva i Mokošin vrh u Međimurju i pozojeva glava uza nj nova poglavlja knjige: Gazdarice na vratima.

Jedino je poglavlje Veda Slavena kao fatamorgana zasebne tematike, priča o životu i djelu Stipana Verkovića, folklorista iz 19. stoljeća koji se bavio skupljanjem i istraživanjem folklorne građe te tražio vedsku starinu u slavenskoj predaji, a u što mu nije uspijevalo uvjeriti znanstvenu javnost 19. stoljeća.

Katičić u djelu navodi kako sve je više znanstvenih i kulturno-edukativnih projekata vezanih uz istraživanje pretkršćanstva u Hrvata. No, ono što je bitno za napomenuti, a to je i ono što sam Katičić naglašava, kako cjelovitost njegova izlaganja ne proizlazi  - iz predodžaba i sadržaja stare vjere, nego iz tragova usmene predaje njezina svetog pjesništva i obrednih tekstova, a da cjelovitu sliku predodžaba i sadržaja stare vjere tek još treba uspostaviti, suzdržano i oprezno različitim metodama koliko je to ustvari i moguće.

Katičić izgrađuje svoj rad poredbenim metodama lingvističke arheologije, odnosno metodama iščitavanja mitske matrice u folklornim tvorbama u slavenskoj literaturi. Uz lingvistiku i kao metodu Katičić poduzima terenska onomastička i toponimska istraživanja, a sve u cilju da doprinese sustavnom rasvjetljavanjem preživjele predaje tragova pretkršćanske starine. Ova knjiga sadrži više poglavlja koji se bave analizom imena na terenu, negoli li samim pjesmama kao što je to bio slučaju prošlim knjigama. Sigurno, tome su doprinijeli  etnolog Vitomir Belaj, arheolog Juraj Belaj te etnolog Toma Vinšćak, kako je iscrpno dokumentirano u samom djelu.

Početne Katičićeve ideje i teze koje su nastale prebirući i uspoređujući prikupljenu folklornu građu, uobličile su dovoljno alata kako bi se daljnja istraživanja i spekulacije mogle metodski pokrenuti i u geografskom i arheološkom pogledu. A time i  čitava teorija, sažeta u naslovu,  dobiva smisao kako bi poslužila za temelj u budućim multidisciplinarnim istraživanjima.

Nažalost šira svjetska etnološka, antropološka, lingvistička i kulturno-povijesna humanistička zajednica slabo ili skoro nikako ne čita hrvatski jezik, a time i ovako značajni napori ostaju neprimijećeni u svjetskoj znanosti i literaturi. Ova hrvatska istraživanja mogla bi postati velikim poticajem za slična istraživanja i kod drugih naroda i kultura. A rezultati i metode mogli biti podvrgnuti mnogo većim interdisciplinarnim komentarima i analizama, nego što je to moguće ako ostanu samo na hrvatskom govornom području.

Nadamo se kako odlazak profesora Katičića neće zaustaviti interes i nastavak rada na tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.

slika


Ogranci

Arhiva