Ogranak Matice hrvatske u Imotskom - izvješća

Novo izdanje Ogranka: RIČIČKA ŠKRINJA USPOMENA

Ričička škrinja uspomena iz pera Vinka Pavića svojevrsni je katalog bogate baštine Ričica − sa slikovnom dimenzijom zahvaljujući sačuvanim fotografijama života i prostora Ričičana, ali i slikovitim opisima u koje je utkan duh vremena burama išibana kraja, no nikada dokraja pokolebana − kraja koji zahvaljujući Ričičanima može biti ponos novim naraštajima. Knjiga je predstavljena 23. lipnja u župnoj crkvi u Ričicama, u sklopu trodnevne priprave za proslavu blagdana ričičkog patrona sv. Ivana Krstitelja. 

„I nije ovo moja jadikovka za prošlim i svršenim vremenima koja su neumitno ostala iza nas, već bogata usmena predaja o običajima, mitologiji, praznovjerju, dogodovštinama i svekolikom životu ljudi u raštrkanim ričičkim zaseocima...“, istaknuo je u uvodnoj riječi knjige Ričička škrinja uspomena njezin autor Vinko Pavić, koji je bogatu nematerijalnu baštinu Ričica, mjesta pored Imotskoga, sabrao među korice i odlučio oteti zaboravu. Pjesnik i prozni pisac Pavić i sam je rodom iz Ričica, a ova je knjiga, navodi, nastala kao niz bilježaka na temelju proživljenoga, prepričavanoga, tradicijskoga blaga. I sam naslov knjige nosi poruku jer su stari Ričičani upravo u škrinjama čuvali obiteljska blaga koja su se prenosila generacijama. Kao te škrinje nekada, ukoričena Ričička škrinja uspomena sačuvat će od zaborava baštinu ričičkoga kraja.

 

 

Izd. OMH u Imotskom, 2015.

 

 

Da se Ričičani ne mogu pohvaliti prekrasnim dvorcima i kamenim kulama, istaknuo je u predgovoru knjige Mladen Parlov, koji napominje da su istinsko blago Ričičana njihov običaji, vjera pradjedova, vrijedne ruke, molitve, ali i bogat biljni i životinjski svijet koji im je dao Stvoritelj, neizostavan u životima Ričičana. „Blago Ričica jest i ono što je Stvoritelj svojom rukom posijao, a posijao je preobilno i prelijepo tako da se Ričice s pravom smatraju jednim od najljepših mjesta Imote i Dalmacije.“

Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja koja se isprepleću te zajedno čine zaokruženu cjelinu, odraz života i običaja ričičkoga kraja u nerijetko teškim vremenima od druge polovice 19. stoljeća do 1980-ih. No, u uvodnom poglavlju, Ričice kroz povijest, spominju se i starije Ričice, iz vremena Ilira 1342, kada je zabilježen njihov prvi spomen. Iako ime sela nije etimološki obrađeno, autor ističe da je izvjesno da su nazvane upravo po brojnim rječicama koje se s okolnih brda slijevaju u ričičko polje. Stranice poglavlja čitatelja slikovito upoznaju sa slikovitim mjestašcem, obgrljenim brdima, prožetim vodama, ali i vinogradima, vrtovima, pa i nalazištima ugljena i ruda. Ipak, jasno je naznačena težina života Ričičana, razne nevolje koje su ih tijekom godina sustizale, a zbog kojih danas najmanje Ričičana živi u samim Ričicama, dok ih je najviše u Imotskom, Splitu, Zagrebu ili pak u Njemačkoj i Austriji.

U poglavlju Gdje su i kako živjeli naši stari opisan je razmještaj kuća, njihov izgled, ali i okućnice usko povezane s poljoprivredom. S čime su i kako radili, što su jeli i kako su se odijevali stari Ričičani uz zanimljive je opise prikazano nizom fotografija koje će čitatelja zasigurno približiti posebnom vremenu i prostoru. Posebno mjesto u knjizi ričičkoga blaga imaju običaji koji su u istoimenom poglavlju opisani na čak pedeset stranica. Razumljivo, jer Ričičani bilježe posebne običaje vezane uz rođenje, kumstva, svadbe, blagdane, pa i smrt i pokop. Zašto se za mladenku morao naći bijeli konj, zašto su se na Veliki četvrtak užadima vezala crkvena zvona te zašto se na Ivandan preskakao vatreni svitanjak samo su neka od niza zanimljivih pitanja o kojima je Pavić s dušom pisao. Dio knjige posvećen je i ilustrativnom prikazu bogatstva flore i faune ričičkoga kraja, glazbi i glazbalima kao što su gusle i pjesmama koje su se uz gusle pjevale.

Iako Bog ima posebno mjesto u životu stanovništva Ričica, a što se provlači kroz zapisane vjerske običaje, molitve, narodne izreke, Vinko Pavić ukazao je na to da je posebnu ulogu u Ričicama odigrala i mitologija, odnosno praznovjerje, kojemu je također posvećeno opsežnije poglavlje. S razlogom, jer imaju Ričičani u svojim škiranja uspomena sjećanja na priče o vješticama, sretnim i nesretnim stablima, vilama koje za hladnih zimskih noći izvode konje iz staja te plašilima koja su momci „susretali kad bi se noću vraćali“. I danas se na starijim kućama ričičkoga kraja mogu vidjeti predmeti koji su, prema predaji, štitili primjerice konje od hirovite vilinske ćudi.

Čitatelja će zasigurno zaintrigirati i poglavlje Igre i zabave, u kojemu je autor opisao niz igara kojima se danas može i zavidjeti jer ukazuju na istinsko zajedništvo mladih, igru u prirodi i bez posebnih pomagala. Zanimljivo, neke su se od njih toliko raširile da se njihove inačice i danas igraju u vrtićima (npr. Ide maca oko tebe). Poseban prostor u knjizi posvećen je analizi imena i nadimaka ričičkoga kraja koja su mahom kršćanskoga predznaka.

Ljepota Ričica pretočena je i u stihove koji se mogu pročitati u poglavlju Ričice perom pjesnika, a osim lirskih misli, Pavić je prikupio i objavio narodne poslovice i izreke česte u Ričicama, kletve, lokalizme te usporedbe uz koje će se čitatelj pokoji put i od srca nasmijati. Izvorne fotografije koje čitatelja prate kroz djelo nalaze se na gotovo dvjesto stranica i vrijedna su ilustrativna potkrepa knjizi.

Ričička škrinja uspomena iz pera Vinka Pavića svojevrsni je katalog bogate baštine Ričica − sa slikovnom dimenzijom zahvaljujući sačuvanim fotografijama života i prostora Ričičana, ali i slikovitim opisima u koje je utkan duh vremena burama išibana kraja, no nikada dokraja pokolebana − kraja koji zahvaljujući Ričičanima može biti ponos novim naraštajima. Listajući knjigu, svatko može zaviriti u škrinju koja pažljivo generacijama čuva najveće blago ričičkoga kraja.

(Tihana Pšenko)

Izvor: Vijenac, br. 577



Ogranci

Arhiva