Kolo 3, 2010.

Ogledi

Saša Stanić

Roker za pisaćim stolom

(O Sjaju epohe Borivoja Radakovića, s dvadeset godina zakašnjenja)

slika


slika


Iako autor nevelika opusa, Borivoj Radaković jedna je od značajnijih figura hrvatske suvremene književnosti, bez koje bi ona vjerojatno i izgledala ponešto drukčije. Početkom 90-ih, u vremenu koje je ubrzo postalo nesklono književnosti,(1) predstavio se kao autor bitno određen rock and roll kulturom s velikom sklonošću prema literarnim eksperimentima, pa čak možemo reći, i rubnim područjima tekstualnosti. Na samome kraju 20. stoljeća pak, kao supokretač FAK-a, bio je jedan od »krivaca« za vraćanje uvijek potrebne živosti u književna zbivanja, kao i za postanak knjige temom »vrijednom« medijske pažnje.(2) Ne treba zaboraviti i na njegovu posredničku ulogu u upoznavanju hrvatske kulture s britanskom suvremenom književnošću, kao i obratno. Nju je imao, a i dalje ima, zahvaljujući svojem prevoditeljskom radu i brojnim poznanstvima s engleskim piscima.(3)

Na književnoj se sceni Radaković objavljenom knjigom, romanom Sjaj epohe (Mladost, 1990.), predstavio relativno kasno, gotovo na pragu petoga desetljeća života, ali kad je to učinio bilo je jasno da je riječ o izgrađenom i samosvjesnom autoru, piscu definiranih estetskih i političkih stavova, upoznatog s književnom tradicijom, koji se ne libi literarne provokacije i društvene kritike, rokeru ispod čije se površine bunta, anarhičnosti i apartnosti krije osoba gotovo ganutljivo fascinirana Londonom i engleskom kulturom. Tom se knjigom Radaković također predstavio i kao vrstan poznavatelj jezika koji je spreman na različita poigravanja tekstualnim materijalom.(4)

U svojoj afirmativnoj kritici Radakovićeva romana Sjaj epohe Igor Mandić je na jednome mjestu zaključio da je to djelo sjajno etablirano u suvremenost i da stoga nije trenutačno.(5) Iako se na prvi pogled može doimati kontradiktornom, s tom se mišlju uistinu lako složiti. Naime, taj roman i nakon dvadeset godina od svoga objavljivanja uspješno korespondira s čitateljem neopterećen povijesnim kontekstom u koji je duboko uronjen, a bez čijeg bi poznavanja bio gotovo pa nerazumljiv. Jasno, riječ je o posljednjim danima društva na umoru, o kraju Jugoslavije čije je metastaze Radaković detektirao i prije ratnog hropca nakon kojega su svima postale poznate.(6) Stoga je u romanu osobito zanimljivo pratiti Borina stajališta vezana uz pitanja osobnog, ali i nacionalnog identiteta, pacifizma, kozmopolitizma, multikulturalnosti, kao i kratkotrajnu, ali znakovitu evaziju od domicilne kulture.

I upravo zbog tih, uvijek aktualnih tema, taj roman i danas plijeni pažnju čitatelja. Međutim, promatrati to djelo samo iz političke vizure i idejnog spektra koji su u njemu sadržani jamačno bi osiromašilo interpretaciju koja, kao što znamo, a priori i počiva na redukciji interpretu uočljivih elemenata određene umjetnine. Dakle, budući da je svaki pristup (samo) idejnom sloju djela insuficijentan, držim da je za početak važno dotaknuti se njegovih aspekata koji su kudikamo manje podložni subjektivnim skretanjima. Tako će smještanje romana u širi povijesni kontekst hrvatske književnosti i kratki osvrt na u njemu prisutan odnos prema tradiciji poslužiti kao uvod u daljnju interpretaciju.

O literarnim srodnicima


Ako razmislimo o povijesnom kontinuitetu hrvatskoga romana, onda Radakovićev Sjaj epohe možemo smatrati nasljedovateljem proze koja se kod nas počela oblikovati šezdesetih godina 20. stoljeća, a koju je Aleksandar Flaker nazvao prozom u trapericama.(7) Neka od obilježja toga proznog tipa su: suprotstavljanje autoritetima, ironičko-parodistički odnos naspram društvenih i kulturnih vrijednosti, česti pripovjedač u prvome licu, žargon koji zamjenjuje besprijekorni knjiški leksik, urbana okolina u kojoj se radnja odvija, kao i njoj pripadajući civilizacijski kompleksi, težnja prema mitologizaciji mladenačkog nonkonformizma.(8) Sve te elemente pronalazimo i u Sjaju epohe, s razlikom da je Radakovićev junak u odnosu na tipičnog protagonista te proze znatno stariji, međutim, njegov odnos prema oficijelnim strukturama ostao je nepromijenjen, dakle, prvenstveno antagonistički.(9)

Za taj prozni model potrebno je istaknuti važnost spomenute sintagme civilizacijski kompleks. Pod njom Flaker podrazumijeva »one stilske komplekse koji ističu pripovjedačevu pripadnost njemu suvremenoj urbanoj civilizaciji i određenom tipu za nju vezane kulture.«(10) Slijedom toga, potrebno je istaknuti i sintagmu horizontalni kontinuitet(11) koja je uz nju usko vezana. Ona služi konstituiranju zajednice (mladih) ljudi koji su povezani nekim oblikom suvremene (pop/sub)kulture. Radakovićev roman tako obiluje referencama na glazbu, film, književnost, popularne osobe..., a upravo će taj pop-kulturni kompleks njegovome liku Bori omogućiti ugodna druženja u Londonu. Zbog bogate referencijalnosti koja je prisutna u romanu, Sjaj epohe možemo s pravom smatrati i generativnim pretečom romanesknih ostvarenja Tomislava Zajeca.(12) Podsjetimo da je Krešimir Nemec Sjaj epohe nazvao »tipičnim izdankom novoga proznoga vala koji je sugestivno izrazio stanje duha u doba praznine«(13), i po njemu je upravo Zajec jedan od značajnijih nastavljača toga vala. Zajec se duhovnom ispraznošću protkanom pop-kulturnim viškom otpada(14) pozabavio u svome romanu Ulaz u crnu kutiju i tako referencijalnost horizontalnog kontinuiteta postavio na jednu potpuno novu, literarno nasilnu razinu. Ona je pak kod Radakovića iskorištena upravo onako kako njezinu svrhu objašnjava Flaker – kao uspostava zajedništva.

Ako Borivoju Radakoviću tražimo literarne srodnike u hrvatskoj književnosti onda nikako ne bismo smjeli zanemariti ni onaj avangardni, »marginalni« odvjetak prakse hrvatske proze. Riječ je o dvojici pisaca koji su svoje romane objavili osamdesetih. Prvi je Milorad Stojević s djelima Primeri vežbanja ludila (1981.) i Orgija za madonu (1986.), a drugi je Milko Valent sa svojim romanom Clown (1988.).(15) Međutim, za istaknuti je da od njih Radaković ne nasljeduje samo »prostor slobode«(16) koji su oni osvojili u prikazu seksualnih odnosa, što K. Nemec naglašava i na čemu se zadržava, već i anarhoidno-ludički pristup samome tekstu, odnosno jeziku koji se u Sjaju epohe često i doima kao njegov glavni lik.(17)

Možemo zaključiti da je Radaković u Sjaju epohe uspio pomiriti dvije različite prozne struje, onu jezično jednostavnu, traperičarsku, dakle realističku i onu eksperimentalnu, ludičku. Rezultat je, kako bi Milko Valent rekao, »prozno jestiv«.(18) Dakle, riječ je o djelu sposobnom da u čitatelja izazove »užitak ne samo sadržajem već i jezikom koji upotrebljava.«(19)

Odnos prema tradiciji


Za Radakovićev odnos prema tradiciji bilo bi najjednostavnije reći da je postmodernistički – kad bi ta riječ imala jedinstveno značenje. Međutim, ako postmodernizam shvatimo u smislu prihvaćanja i redefiniranja tradicije onda smo na tragu onoga što Radaković čini u Sjaju epohe. Kao najbolji primjer, a i potvrda toga mišljenja nadaje nam se njegovo ispisivanje vrlo »stroge« pjesničke forme koja je i inače česta »meta« postmodernističkih poigravanja.(20) Jasno, riječ je o njegovom »sonetnom lancu« koji čak i na toj sintagmatsko-nominacijskoj razini priziva sonetni vijenac. Dakle, kad bismo govorili o kanonskom obliku takvog lirskog niza bilo bi riječ o ciklusu od petnaest soneta u kojem je posljednji stih jednog soneta ponovljen kao početni stih sljedećeg, a završni je petnaesti napravljen od početnih stihova prethodnih četrnaest soneta. Kod Radakovića je ta forma nešto izmijenjena, naime, poštuje ponavljanje stihova, ali svoj lanac ne zaključuje petnaestim sonetom napravljenim od prethodnih četrnaest. Od forme je, međutim, mnogo zanimljivije njegovo persifliranje Matoševe Utjehe kose koja u njegovoj izvedbi dobiva znatno karnalnije konotacije, kao uostalom i druge pjesme iz njegova lanca. Dakako, za to postoji valjano opravdanje. Ono je sadržano u inkorporiranim fotografijama gologa ženskoga međunožja (dakle, autorov intermedijski postupak) na koje je Radaković svojim pjesničkim izričajem nastojao adekvatno odgovoriti.(21) Na kraju vrijedi dodati da su sve pjesme iz sonetnog lanca prožete bogatom referencijalnošću pa zazivaju kako biblijska i antička imena tako i imena iz popularne kulture ili pak iz naše suvremenosti. Ovo su samo neka od njih: Samson, Dalila, Beatrice, Jack Trbosjek, Nietzsche, Neptun, Freud, Enkidu, Sizif, Tantal, Bob Marley, Paris, Nausikaja, Penelopa, Telemah, Joyce...

Ako govorimo o Radakovićevu odnosu prema tradiciji svakako je potrebno dotaknuti se i jedne »očuđujuće« epizode za vrijeme Borinog boravaka u Londonu kada se on kao trgovački putnik susreo sa svojim »londonskim dvojnikom«.(22) Taj je dio začudan na dvije razine, izvedbeno-jezičnoj i referencijalnoj. Naime, pisan je tako da se (pripovjedna) očišta sudionika toga susreta međusobno izmjenjuju. Tim postupkom autor čitatelju samim tekstom sugerira da je riječ o jednoj osobi, ali prostorno razjedinjenoj.(23) S druge strane, uloga Borinog dvojnika dodijeljena je Charlesu Smithsonu, liku romana Johna Fowlesa Ženska francuskoga poručnika (1969), što iznenada Sjaju epohe daje jednu neočekivanu dozu fantastičnosti. Razlog »posuđivanju« Fowlesova lika najvjerojatnije treba tražiti u Radakovićevoj poznatoj fasciniranosti djelom toga autora,(24) kojem je u svom romanu uspostavom začudne literarne relacije ostvario originalni hommage.

Unatoč tim očitim naslanjanjima na tradiciju, u Sjaju epohe je prisutna i želja da se piše uistinu nova vrsta proze koja bi trebala biti nasilna, brutalna, baš kao i svijet kojemu pripada. Ako prihvatimo da je Borivoj Radaković u pojedinim dijelovima romana to uspio ostvariti onda bismo ga mogli nazvati i remodernistom, s čim bi se on vjerojatno i složio, jer, kako je već u nekoliko intervjua istaknuo, za njega je postmodernizam dosadan i radije se priklanja onome što je poslije njega.(25) Po njegovim riječima, to je BPM (beyond postmodernism).(26) Kao primjer te prozne struje u engleskoj književnosti mogli bi se navesti novi puritanci,(27) a kod nas, neorealisti, u početku okupljeni oko FAK-a, a nakon njegova ukinuća raspršeni po neveliku nam knjižnom tržištu.

Kritički pripovjedač


U vrlo nezavidnoj situaciji našla bi se osoba koja bi svome sugovorniku, potencijalnom čitatelju romana Sjaj epohe, trebala ukratko prepričati njegovu fabularnu okosnicu. Za pretpostaviti je da bi, osobito ako je riječ o osobi nesklonoj aberacijama od glavnoga pripovjednoga toka, svoje izlaganje vrlo brzo privela kraju, nakon čega bi na licu njezina sugovornika ostalo malo (ili čak nimalo) od početne čitateljske zainteresiranosti. Naime, iako je riječ o proznom ostvarenju koje povremeno nalikuje zapisima kakvog pikara, čitatelja usmjerenog isključivo na sadržajni sloj djela, roman bi vjerojatno razočarao. Sjaj epohe, podnaslovljen roman, dvostruki putopis, donosi priču o intelektualcu, tridesetsedmogodišnjem Zagrepčaninu Bori Radakoviću, vremenski smještenu na prijelazu iz 1987. u 1988. godinu, koji se zbog zasićenja društveno-političkom situacijom u tadašnjoj Jugoslaviji odlučuje na put u »svoj duhovni rodni grad«(28) – London. Tamo unatoč egzistencijalnim brigama istinski uživa u prijateljskim druženjima, koncertima, novopronađenoj ljubavi i sl.(29), ali se nakon nekog vremena ipak vraća u Zagreb. Po povratku u svoj grad doživljava šikaniranje na poslu, tuču s dva mladića, nastup s bendom kao ostvarenje rock sna, a na koncu ga presreće iznenadna, nasilna smrt bez jasnog motiva.

Riječ je, dakle, o linearnoj i zatvorenoj fabuli, koja se, unatoč svome konvencionalnome slijedu čitatelju, prvenstveno zainteresiranom za bogatu događajnost, može učiniti neprivlačnom. Iako, za napomenuti je da ni nje u sporednim epizodama ne manjka, a upravo u njima i pronalazimo sjajne stranice erotsko-pornografske proze za koje je Igor Mandić svojevremeno napisao da su najbolje koje uopće postoje u hrvatskoj književnosti.(30)

U Sjaju epohe prisutne su dvije vrste pripovijedanja. Riječ je o pripovjedaču u trećem licu, odnosno personalnom pripovjedaču,(31) i pripovjedaču u prvome licu. Unutar oba vida pripovijedanja realizirana je istovjetna, unutrašnja fokalizacija, jer, prikazani događaji uvijek se promatraju iz perspektive glavnoga lika, Bore Radakovića.

Znamo da je romanu kao pripovjednoj vrsti svojstvena polijezičnost,(32) sukladno tomu i Radakovićev roman obiluje pripovjednim tehnikama(33) od kojih je autorovu sklonost komentaru svakako za izdvojiti. Pripovjedač se komentarom iz pozicije anarhoidnog, ali pacifistički nastrojenog pojedinca razračunava s problemima na koje nailazi u društvu. Bilo da je riječ instituciji vojske, nacionalizmu, svakodnevnom nasilju, primitivizmu... Boro naspram svake od tih pojava zauzima određeni stav i nastoji ga argumentirati iz vlastite pozicije. Vrijedi napomenuti da su njegovi komentari daleko od, u romanima često zastupljenog, esejističkog tipa diskursa. Izneseni su u maniri protagonista proze u trapericama, a kao takvi, lišeni su intelektualiziranja i prvenstveno počivaju na emotivnom pristupu određenom problemu, dakle ni brutalni pristup nije isključen.(34) Napomenimo da je Jagna Pogačnik kao glavni prigovor Radakovićevu drugom romanu, Virusi, navela autorovu preveliku sklonost da kroz svoj glavni lik progovara o onome što ga i u privatnom životu najviše smeta.(35) Vjerojatno upravo zbog brutalnoga pristupa koji je prisutan u Sjaju epohe razračunavanje s »privatnim demonima« ostavlja kudikamo neposredniji, iskreniji dojam pa bi njemu upućen takav prigovor bio promašen. U nastavku ćemo na primjerima iz romana promotriti kakvo je Borino pozicioniranje naspram problema kao što su identitet, ideologija, nacionalizam, nasilje, kozmopolitizam.

Identitetu, kao ključnom agensu prezentacije pojedinca u društvu, pristupamo onako kako su ga kulturalna teorija i diskursni studiji prihvatili slijedeći zasade poststrukturalističkoga mišljenja, dakle, kao osobnom i/ili društvenom konstruktu nastalom presijecanjem diferenciranih diskursa.(36) Stoga, kada znamo da se identitet konstituira kroz razlike, u podjednakoj mjeri na temelju onoga »što pojedinac je«, kao i na temelju onoga »što nije«, i lik Bore Radakovića možemo promatrati iz te dvojake perspektive. Vrlo jednostavnu dihotomiju mogli bismo ustanoviti ako kažemo da je on: roker, kozmopolit, profesor hrvatskog jezika i književnosti, a da nipošto nije provincijalac, primitivac ili nešto slično u njegovoj vizuri podjednako obilježeno negativnim predznakom. Ako Radakovićevu identitetu pak pristupimo kudikamo ozbiljnije nego što to čini puko nabrajanje, za zadržati nam se na iznimno znakovitom prizoru romana u kojem Boro iz Zagreba dolazi u London, a tamo ga na carini zaustavlja službenik jer je u svojoj putovnici pod rubrikom »nacionalnost« na engleskome jeziku napisao »None« (»Nitko« ili »Ništa«). Citiranje ulomka može najbolje predočiti njegove stavove o nacionalnosti, kozmopolitizmu i vlastitome »dvojnom« identitetu(37):

»Pred njime je karton što sam ga ispunio u avionu, tamo sam u rubrici »Nacionalnost« napisao ono što uvijek pišem: ‘None’. Jer nema nacionalnosti, ja sam anacionalan, u meni je sva radost skore budućnosti čovječanstva idućeg milenija. Ja sam njen nagovještaj, građanin svijeta, kozmopolit, upravo me evo, dolazim da se stopim u ljudski konglomerat koji kola mojim duhovnim rodnim gradom. Ali neće ići:

‘Nešto morate biti!’

Bože, zar i ovdje moram čuti tu glupu rečenicu, tu najgluplju moguću rečenicu što je kao refren primitivnih razmatranja nacionalne katalogizacije slušam u svome gradu u kojem mi mnogi, unatoč tome što sam Zagrepčanin trideset godina, osporavaju pravo na sugrađanstvo. Sada me na pragu Londona to isto dočekuje i osjećam se kao da mi je upravitelj Belsena bacio u lice pregladnjela štakora (malo retorike nije na odmet). Za uzbujale Srbe i njihov arhetipski mrak ja sam ‘izdajica roda svoga’, za iste takve Hrvate sam ‘Srbenda’; svi bi da prihvatim to da sam Srbin i – mirna Bosna! Djedovi, koje nikada nisam imao jer su poklani u Jasenovcu, bili su Srbi iz Hrvatske, roditelji su mi deklarirani Jugoslaveni, ja sam – anacionalni internacionalist! Rocker, profesor književnosti, ja sam ono što sam izabrao i tome se naučio. Ali, kamo god kreneš po ovom svijetu, neizdrživo se sudaraš s nacijama!«(38)

Iščitavajući djelo moguće je povjerovati da je Sjaj epohe velikim dijelom nastao na temelju proživljenih iskustava, dakle da je velikim dijelom autobiografski, ali također i da je to djelo literarno osviještena autora koji svoju prozu gradi upravo na »zamućivanju« granice između fictiona i factiona, između izmaštanog i autobiografskoga (ako već ne prihvatimo ideju da je svaka autobiografija i sama po sebi fikcionalni žanr). Tako je upravo pitanje dvojnoga nacionalnoga identiteta kod »Radakovića(39) autora« i kod »Radakovića lika« ona točka njihova identifikacijskoga presijecanja koju je teško zanemariti (čak i uz puno razumijevanje Kunderine misli da roman ne propituje stvarnost nego mogućnost postojanja(40)).

Zbog frapantne sličnosti s Borinim u romanu iznesenim stavovima navest ću refleksiju pjesnika Mile Stojića o vlastitome položaju u različitim sredinama: »Mene u Sarajevu doživljavaju kao Hrvata, u Zagrebu kao Bosanca, a u Beču kao Jugoslavena, a ja sve to i jesam, ali ničemu tome u potpunosti ne pripadam. Ja sam onaj odisejski Nitko«.(41) Iz oba navedena citata jasno postaje da je riječ o pojedincima(42) koji su zbog svoje specifične situacije – »rasutosti«, možda je pretjerano reći – prisiljeni, ali svakako usmjereni na promišljanje vlastitoga položaja u njima bliskim kulturama. Zasigurno svojom »kulturnom pluralnošću« nadrastaju sredine iz kojih potječu i u kojima borave, ali upravo im ona predstavlja aporiju prilikom predstavljanja/identifikacije drugima, a kao što vidimo, donekle i sebi samima. I zato ne čudi da onaj koji na identitet gleda kao na pluralnost značenja zazire od jednodimenzionalne prezentacije, pa za sebe najradije lapidarno i skromno kaže da je »Nitko«, iako bi, a vjerujem da bi se s tim i dvojica pisaca složila, bilo jednako ispravno reći – »Svatko«.(43) Oni nam poručuju da je besmisleno poistovjećivati se samo s jednim mjestom, nacijom, jer, identitet je preosoban, i dakako, kontingentan, da bi bio prepušten geopolitičkoj determiniranosti. Također, njihove riječi uče nas kozmopolitizmu i uvažavanju (nacionalnih) razlika. Poslužimo se Voltaireovim riječima s kojima bi se svaki kozmopolit složio: »Onaj koji bi želio da njegova domovina nikad ne bude ni veća ni manja, ni bogatija ni siromašnija, taj bi bio građanin svemira«.(44)

Boro Radaković je, kako se iz otprije navedena citata može zaključiti, pojedinac sklon apartnoj poziciji koji vehementno odbija biti dio kolektivnog identiteta utemeljenog na rođenjem determiniranom etnosu. Na jednom drugom mjestu, kudikamo humornije intoniranom, naveo je što misli i o različitim grupacijama okupljenima oko neke ideje (političke, zločinačke, primitivne, vjerske...):

»(...) komunista se gadio, fašiste je prezirao, nacionalista se gnušao, zeleni su mu ljigavi, kršćane ne podnosi, islama mu je preko glave, aktivisti Hare Krishne i Jehovinih svjedoka dovodili su ga do bijesa kad bi ga presretali na ulici i nudili svoje knjige, brošure i savjete ‘de bene vivendi’, transcendentalni meditanti stimulirali su mu nervozu, ništa nije želio čuti o sektama, o mirotvorcima, demokratima. I što, tko će njega braniti kad uzbuna zazvoni? Masoni? Slovenci, Srbi, Hrvati? Englezi? Bushmani? Šamani? Partizani? Supermani, Batmani, Spidermani? Vragolani? Mali zeleni?«(45)

Napomenimo, međutim, da Radakovićevu apartnu poziciju koju iz ovih ulomaka iščitavamo treba shvatiti tek uvjetno; jer on, iako nastupa protiv indoktrinacije u neki sustav, grupu, skupinu, kolektivni identitet, ipak pripada subkulturnoj, rokerskoj populaciji, a time dakle i progovara iz specifične, njoj svojstvene vizure koja se priklanja urbanom, a zazire od ruralnog, veliča kulturu, a osporava prirodu.(46) Posjedovanje stava, skupa mišljenja koji se suprotstavlja drugome/drugačijem konstitutivni je element svake identifikacije (dakle, i stratifikacije), u slučaju Bore Radakovića mogli bismo govoriti, poigramo li se spojnicama, o anarho-rokersko-intelektualnom identitetu, jer ne zaboravimo, identiteti nisu singularni.(47) Nažalost, kad jesu, najčešće se temelje na već spomenutom etnosu, a tada mogu biti i razlog za eskalaciju nasilja. Jer kada je isključiv, kako Amartya Sen kaže, »identitet može ubiti – ubiti nekontrolirano«.(48) Na to bismo dodali jedno, sasvim retoričko pitanje: Ubija li ijedan identitet od onog nacionalnog nekontroliranije? U Sjaju epohe tako pronalazimo izvrstan primjer notorne ljudske gluposti hranjene nacionalnom zadojenošću(49) na koju Boro nailazi potpuno slučajno prilikom kupovine novina u Londonu. Dovoljan je samo citat, bez komentara, dakako:

»Nemojte to čitati, to je ćirilica, to vam ne valja.«

Zaprepašteno se okrećem, misleći da to netko govori meni, ali zatičem nevjerojatnu situaciju: Crnac drži u rukama »Politiku«, neki stariji čovjek savjetuje mu da čita neki hrvatski emigrantski list.

»Ali ja sam studirao u Beogradu«, kaže Crnac...

Brzo izađem van da me tko ne oslovi. Nisam nikada bio svjedokom besmislenije i gluplje situacije. I da se odmetneš u Crnce – ne možeš pobjeći od Srba i Hrvata! A meni se je među njih vratiti.(50)

Kad smo se već dotaknuli nasilja (u ovom slučaju verbalnog, ali ono je najčešće tek preludij fizičkom) napomenimo da je upravo ono sveprožimajući element ovoga romana. Od početnoga prizora u kojemu vojska vrši nasilje nad pojedincem, preko nasilja pojedinca nad samim sobom (inscenirane muke s hemoroidima kao tragikomično-autodestruktivni iskaz antimarcijalnih stavova), zatim nasilja u londonskom metrou, u zagrebačkom tramvaju, ispred diska, sve do konačnog sukoba u kojem Boro gubi život,(51) čitatelj je prisiljen na suočavanje s njim na sadržajnoj, ali i na jezičnoj razini. Najeklatantniji primjer toga je priča Sreca pisana mimo svih pravila gramatičke kongruencije i bez dijakritičkih znakova. Spomenimo da je u svojoj kritici romana Igor Mandić(52) kao Radakovićevu spisateljsku motivaciju naveo bijes (dakle, krećemo se u asocijativno bliskom polju negativnih kategorija) i istaknuo da je za sublimaciju toga osjećaja potrebna smionost, izražajnost, rječitost i kultura. Možemo se složiti s Mandićevim zaključkom da ih Radaković sve ima, jer ovim je romanom ostvario viziju svoga lika Bore o »brutalnoj literaturi« kao otporu brutalnome, nasilnome svijetu.

London – fascinacija tuđim, evazija od vlastitog


U romanu je osobito zanimljivo promatrati odnos Bore Radakovića prema Londonu, svjetskoj metropoli koju voli nazivati »svojim duhovnim rodnim gradom«(53). Slijede riječi Julijana Barnesa kako ih je sam Radaković zabilježio u svojoj knjizi Sredina naprijed!, kojim taj autor već kanonske Flaubertove papige (1984) progovara o našoj ljubavi prema tuđem:

»...svima nam je potrebna jedna utopijska projekcija u neki grad ili u neku zemlju, premda i sami znamo da niti tamo nije idealno. Dobro je imati neku zemlju ili neki grad po svom izboru u kojima ne moramo uvijek gledati onu lošiju stranu. Dođemo i odemo, zar ne?«(54)

Bori Radakoviću London upravo i služi kao »utopijska projekcija«, kao mjesto u koje može neobavezno »doći i otići« nezabrinut čak niti elementarnim egzistencijalnim pitanjem – kako u njemu preživjeti? On London shvaća kao neki oblik privremene autonomne zone,(55) a u njega dolazi podjednako motiviran ljubavlju prema tome gradu, kao i nužnošću bijega iz vlastitoga. Citat dijela govora jednog od sudionika partijskoga sastanka na kojemu se raspravljalo o Borinom neuklapanju u socijalistički kolektiv i ležernom odnosu prema »partijskim zadacima« najbolje predočava u kakvoj je okolini(56) boravio i s kojim se problemima suočavao živeći u Zagrebu:

»Meni se čini, po čitavom nizu – ne čini mi se nego sam siguran – po čitavom nizu reakcija Borinih, u raznim prilikama, u redakciji, na partijskim sastancima, svugdje, on s dosta minoriziranja govori o nekim naporima, nekim pojavama, nekim ljudima iz raznih sfera našeg kulturnog i političkog života. Njegova ta sklonost, recimo, svemu onome što dolazi iz Engleske, Londona, njegova jaka privrženost, prosto zaljubljenost do neke mjere, ako se može tako reći, prema rock-glazbi i nekim drugim stvarima, pa onda u literaturi, pa onda vezivanje uz jedan krug ljudi, suradnika, koji su naši suradnici, ljudi koji imaju jedno, neću kazati antimarksističko, dakle mišljenje koje je protivno marksističkom mišljenju, što ne znači da je protivno, a može, uslijed djelovanja objektivnih okolnosti vrlo lako postati antimarksističko. Sve do kretanja u takvim krugovima, razmišljanja, učestvovanja u diskusijama koje mogu i ne moraju biti marksističke, naravno da je moralo utjecati na njega. To je poznata stvar da čovjek, kad se bavi nekom stvari, nekom osobom, pojavom, bilo čime, ona na neki način povratno djeluje na njega. Ja mislim da kroz te manifestacije, nemojte me hvatati za riječ, molim vas, i nemojte misliti da ja imam nešto osobno protiv Bore, dapače, mi smo stari frendovi, ne govorim iz tog razloga, ali kod njega nešto ima, kod njega je ta svijest mobilizirana na liniji. Meni se čini, on ne dopušta... u ime nekakvih, pa i elitističkih stavova, dopušta da minorizira neke stavove. Zbog toga ta njegova neozbiljnost ili ležeran odnos prema partijskim zadacima. Meni se čini da su stvari psihološke prirode i da kod njega teče jedan proces koji ga objektivno vodi na drugu stranu od naše strane. Zašto se to njemu događa? Kako se to događa? To je splet raznih okolnosti. Otkad je on svjestan sebe do dana današnjeg!«(57)

Nakon toga jasno postaje da je odlazak u London mnogo više od izleta, da je to odlazak na mjesto na kojem neće »morati gledati onu lošiju stranu«. Na ovome mjestu, kad smo već kod idealiziranja, nije zgorega upozoriti na mišljenje Branimira Donata o pastorali kao književnoj vrsti koja iz suvremene književnosti nije iščeznula već je u nešto promijenjenom obliku ostala sačuvana do danas. Tako on funkciju pastorale vidi prvenstveno u njezinoj mogućnosti konkretizacije idealnog postojanja, a ovdje je to i slučaj, osobito ako razmislimo o nastavku Donatova teksta kroz čiji rakurs lako prepoznajemo Sjaj epohe:

»Junak je promijenio svoj status, postao je problematična ličnost u problematičnom vremenu. Njegova pobjeda sadržana je u neminovnom porazu koji ga je zadesio, i tako dobivamo na kraju basnu koja je izgubila pouku ili ju je zamijenila nekom dvosmislicom.«(58) To uistinu vrijedi za ovo djelo, u njemu čak i spomenuta dvosmislica pronalazi svoje mjesto, sadržana je u samome naslovu romana. Jer, čitatelj se na kraju može zapitati: O kakvom to sjaju epohe Radaković govori? Nema ga, jasno, ali treba se zapitati – ne bi li roman nosio isti naslov i da je smješten u našu suvremenost. Sudeći po Borinom habitusu sigurno je da bi i danas imao razloga za bijeg na Otok.


Izvori

1. Blažević, Neda Miranda: Američka predigra, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

2. Radaković, Borivoj: Sjaj epohe, V.B.Z., Zagreb, 1990.

3. Radaković, Borivoj: Ne, to nisam ja, Celeber, Zagreb 1999.

4. Radaković, Borivoj: Sredina naprijed!, HENA COM, Zagreb, 2003.

5. Radaković, Borivoj: Virusi, Europapress holding, 2005.

6. Ugrešić, Dubravka: Kultura laži, Konzor, Zagreb; Samizdat B92, Beograd, 2002.

7. Valent, Milko: Clown, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.

8. Hrvatske noći. Festival A. književnosti, ur. B. Radaković, M. Thorne, T White, VBZ, Zagreb, 2005.

9. Pozdravite svi Nove puritance, ur. N. Blincoe, M. Thorne, Celeber, Zagreb, 2000.


Literatura

1. Bauman, Zygmunt: Identitet. Razgovori s Benedettom Vecchijem, Pelago, Zagreb, 2009.

2. Benjamin, Walter: Estetički ogledi, Školska knjiga, 1986.

3. Bey, Hakim: Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

4. Crespi, Franco: Sociologija kulture, Politička kultura, Zagreb, 2006.

5. Donat, Branimir: Report iz Arkadije, u: Unutarnji rukopis, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1972.

6. Flaker, Aleksandar: Proza u trapericama, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1983.

7. Hall, Stuart: Kome treba »identitet«?, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, priredio Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006.

8. Kolanović, Maša: Književnost, subjekt i popularna kultura (Čitanje popularne, medijske i potrošačke kulture u romanu Ulaz u crnu kutiju Tomislava Zajeca), u: Bošnjak, Branimir (ur.) Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Zbornik radova II. Znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem (Zagreb 29. XI. – 30. XI. 2002.), Altagama, Zagreb, 2003.

9. Kundera, Milan: Umjetnost romana, Meandar, Zagreb, 2002.

10. Lyotard, Jean-Francois: Postmoderna protumačena djeci, August Cesarec, Zagreb, 1990.

11. Mandić, Igor: Mala prljava tajna starog rokera, u: Književno (st)ratište, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998.

12. Mandić, Igor: James Joyce i domaća zadaća, u: Književno (st)ratište, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998.

13. Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Školska knjiga, Zagreb, 2003.

14. Nemec, Krešimir: Postmodernizam i hrvatski sonet, u: Mogućnosti tumačenja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.

15. Pavičić, Jurica: 14 neistina o hrvatskoj novoj prozi, u: Fantom slobode, br. 1-2, 2004.

16. Peleš, Gajo: Tumačenje romana, ArTresor naklada, Zagreb, 1999.

17. Pogačnik, Jagna: Ispovijest »rasplakanog psovača«, u: Backstage, Pop & pop, Zagreb, 2002.

18. 18. Pogačnik, Jagna: Pedesetogodišnjak u »kriznom stanju«, u: Proza poslije FAK-a, Profil International, Zagreb, 2006.

19. Pranjić, Krunoslav: O putenosti koja je duhovna (i obrnuto), u: Republika XLVII/1991., br. 5-6.

20. Radaković, Borivoj: Od autsajdera do gurua FAK-ovske generacije, u: Nacional, 8. siječnja, 2002.

21. Radaković, Borivoj: Biti središte, u: Vreme, br. 538., 26. travnja 2001. «http://www.vreme.com/cms/view.php?id=131898», 3. prosinca 2008.

22. Sen, Amartya: Identitet i nasilje. Iluzija sudbine, MASMEDIA; Poslovni dnevnik, Zagreb, 2007.

23. Stojić, Mile: Ja sam odisejski Nitko, u: Novi list/Pogled, subota, 15. studenoga 2008.

24. Stojić, Mile: CAFÉ NOSTALGIJA, FILOLOZI, u: Feral Tribune, 27. listopada, 2005.

25. Teun A. van Dijk: Ideologija, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.

26. Voltaire: Filozofijski rječnik, Publikum, Zagreb, 2004.


-----------------------

(1) Upravo zbog lošeg trenutka u kojem se pojavio, Sjaj epohe možemo smatrati jednim od nepročitanih romana devedesetih. Unatoč tomu, teško je osporiti njegovu anticipacijsku snaga u kontekstu hrvatske prozne produkcije s prijelaza tisućljeća. Stoga ne čudi da u pogovoru novoga izdanja knjige (V. B. Z., 2009.) Miljenko Jergović Radakovića naziva »začinjavcem hrvatske urbane proze«.

(2) Pitanje karaktera te živosti, tj. je li riječ o prosvjetiteljskom pokušaju koji je zagovarao Jurica Pavičić (vidi: Pavičić, 2004.), modernističkom (alternativnost sadržana u akronimu od Festival alternativne književnosti) ili je pak riječ o merkantilističkom pragmatizmu kao (skrivenom) agensu tih zbivanja, složeno je pitanje koje bi zahtijevalo posebnu elaboraciju.

(3) Književna je korespondencija dviju kultura 2005. godine »materijalizirana« u vidu zbirke priča Hrvatske noći. U njoj su u podjednakoj mjeri bili zastupljeni hrvatski i engleski autori, a i pojavila se na oba knjižna tržišta.

(4) Upravo je ta odlika Radakovićeva rukopisa još više došla do izražaja u njegovoj, dosad najeksperimentalnijoj knjizi, zbirci priča Ne, to nisam ja (1993, 21999.). Vrijedi istaknuti da je Igor Mandić njegovo eksperimentiranje s jezikom u pričama te zbirke usporedio s onim Jamesa Joycea (usp. Mandić, 1998., 119-121). Laskav kompliment, ne samo s obzirom s kim je uspoređen, nego i tko ga je izrekao.

(5) Usp. Mandić, Igor: Mala prljava tajna starog rokera, u: Književno (st)ratište, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998., str. 24.

(6) »Strašna vremena nadolaze na Balkanu, narodi se svađaju, narodi uličare, čir samo što nije prsnuo« (Radaković, 2009., str. 168).

(7) Flaker, Aleksandar: Proza u trapericama, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1983. Dakako, moglo bi se ići i dalje u prošlost, sve do pojave realizma u hrvatskoj književnosti, no to bi nas usmjerilo prema drugom tipu analize.

(8) Usp. Flaker, 1983., str. 38.

(9) Poetički ćemo se udaljiti od proze u trapericama, ali svakako valja spomenuti dva književna klasika s kojima Radaković dijeli motiv bunta/gnušanja naspram oficijelnih struktura, primitivizma, nasilja; prvi je Krležin roman Na rubu pameti, a drugi Marinkovićev Kiklop. Kad bi dijelili zajednički svijet, za pretpostaviti je da bi Boro i Melkior bili najbolji prijatelji u vojsci, a nakon što bi prije ili kasnije bili privedeni zbog dezerterstva, dane u ćeliji kratili bi u razgovoru s Krležinim Doktorom. Teme koje bi se neizostavno dotaknuli zasigurno bi bilo svemirsko poslanstvo cilindraške gluposti ili pak novi gastronomski trendovi pripremanja čovjetine.

(10) Flaker, 1983., str. 130.

(11) Taj je termin A. Flaker preuzeo od češkog teoretičara književnosti Felixa Vodičke.

(12) Riječ je o romanima: Soba za razbijanje (1998.), Ulaz u crnu kutiju (2001.) i Ljudožderi (2005.).

(13) Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 417.

(14) O romanu Ulaz u crnu kutiju instruktivno je pisala Maša Kolanović u tekstu Književnost, subjekt i popularna kultura (Čitanje popularne, medijske i potrošačke kulture u romanu Ulaz u crnu kutiju Tomislava Zajeca). Osobito se pozabavila fenomenologijom simboličnoga otpada, ili kako bi P. Sloterdijk rekao, nagomilanim govnom. U analizi romana Ulaz u crnu kutiju ta sintagma podrazumijeva svjesno gomilanje semantičkih jedinica popularne kulture čija je svrha zamaranje čitatelja.

(15) Milko Valent čak se i pojavljuje u Radakovićevu romanu.

(16) Nemec, 2003., str. 417.

(17) Tako su kod njega vrlo česte jezične igrarije poput asonanci i aliteracija: »šuljevi su se šuljali iz šupljine tijela« (Radaković, 2009., str. 19), »znalac lanca« (Radaković, 2009. str. 95), kao i neologizmi: »inkognitko« (Radaković, 2009. str. 147) kojima, nerijetko i s humorističnim prizvukom, »osvježava« prozno tkivo svoga romana. Često se poigrava i na sintaktičkoj razini služeći se gramatičkim inkongruencijama s krajnje očuđujućim rezultatima. Primjerice, u romanu pronalazimo rečenice poput: »Gledam je, mladu, razigranu, još uvijek začuđen i nenaviknut na ženski lik obrijane glave. I eto je opet trkom prema meni. ‘Sad, sad, sad’, gurnem me s leđa...« (Radaković, 2009., str. 103); »(...) jer cijelo poslijepodne pijemo kod kuće i cijelu večer idemo od puba do puba – pozdravljamo se, pratimo me, jer ja sutra putujem« (Radaković, 2009., str. 137; isticanja dodana). U romanu bi se moglo naći još takvih primjera, a njima se nešto više u svojoj kritici posvetio Krunoslav Pranjić (usp. Pranjić, 1991). Radakovićev postupak možemo tumačiti kao očuđavanje samoga sebe sebi, ili kako Pranjić kazuje, autor je sebe izrazio »udvojeno, dvojno: jednoga JA i jednoga NADJA, sebe i nadsebe, drugoga jednoga sebe nazočna kao nenazočna« (Pranjić, 1991., str. 306).

(18) Usp. Valent, Milko: Clown, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988., str. 20.

(19) Valent, 1988., str. 20.

(20) Usp. Nemec, Krešimir: Postmodernizam i hrvatski sonet, u: Mogućnosti tumačenja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.

(21) Dakako, slični postupci već su odavno poznati hrvatskoj književnosti, od Begovićevih Grčkih proljeća, preko Rogićevih pjesama, pa sve do Tonka Maroevića, ali eksplicitnost fotografija Radakovića je u vrijeme prvoga izdanja smjestila na rub pornografije. Na to se sam autor našalio rekavši da mu u svezi novog izdanja, u kojem su se spomenute fotografije našle i na koricama romana, spočitavaju tek da ženski organ nije propisno depiliran. Usp. http://www.dnevnikulturni.info/vijesti/knjizevnost/2489/sjaj_epohe_dvadeset_godina_kasnije/ Stranici pristupljeno 27. kolovoza 2010.

(22) Usp. Radaković, 2009., str. 124-127.

(23) Učinak je sličan kao i s već spomenutim korištenjem gramatičkih inkongruencija.

(24) Primjerice, na str. 101. Boro Radaković govori kako poznaje čitav njegov opus.

(25) Na ovome mjestu nećemo ulaziti u problematiku postmodernizma, odnosno njegova tumačenja, ali čitateljsko iskustvo nam govori da je teško pretpostaviti da se »nakon« postmodernizma može pojaviti nešto što on u sebe već nije uključio. Osim toga, vrijedi se prisjetiti i Lyotardovih riječi da postmodernizam nije modernizam na svome koncu nego u stanju konstantna nastajanja (usp. Lyotard, 1990., str. 26).

(26) Borivoj Radaković: Od autsajdera do gurua FAK-ovske generacije, u: Nacional, 8. siječnja, 2002.

(27) Neki od novih puritanaca su: Scarlett Thomas, Alex Garland, Ben Richards, Nicholas Blincoe, Candida Clark, Daren King, Geoff Dyer; za više vidi: Pozdravite svi Nove puritance, ur. N. Blincoe, M. Thorne, Celeber, Zagreb, 2000.

(28) Usp. Radaković, 2009., str. 40. – Valja se prisjetiti jednog sličnog duhovno-putopisnog odlaska, ali u Ameriku. Riječ je o putopisnom romanu Američka predigra (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989) Nede Mirande Blažević, koji je s Radakovićevim prvijencem moguće dovesti u vezu i zbog poigravanja s nonfikcionalnim i fikcionalnim elementima.

(29) Londonska epizoda mogla bi se sažeti sintagmom: ubi Bacchus, ibi venus.

(30) Usp. Mandić, 1998. str. 25.

(31) Istaknimo, iako je personalni pripovjedač po definiciji uvijek u trećem licu, njegovo je viđenje (mogućeg svijeta romana) izjednačeno s onim koje ima sam glavni lik (usp. Peleš, 1999., str. 62).

(32) Tako ćemo u Sjaju epohe osim već spomenutih soneta (i priloženih fotografija), naići i na kratku priču pisanu na slengu. Riječ je o priči Dobro došli u plavi pakao koja će kasnije autoru poslužiti kao predložak za pisanje dramskoga teksta istoga naslova.

(33) Osim pripovjedača i fabule, Gajo Peleš kao konstitutivne elemente »forme izraza« svakog pripovjednog teksta navodi i pripovjedne tehnike; a to su opis, komentar, kazivanje / prikazivanje, dijalog, monolog i unutarnji monolog (usp. Peleš, 1999., str. 98-99).

(34) Podsjetimo da Aleksandar Flaker u svojoj knjizi Proza u trapericama unutar toga proznoga modela razlikuje tri tipa pripovjedača, a to su: intelektualni, infantilni i brutalni. Na str. 72. brutalnog pripovjedača definirao je sljedećim riječima: »U pravilu on predstavlja huligansku sredinu, socijalnu marginu gradskoga stanovništva koja je suprotstavljena čvrstim i hijerarhiziranim socijalnim strukturama.«

(35) Usp. Pogačnik, Jagna: Pedesetogodišnjak u »kriznom stanju«, u: Proza poslije FAK-a, Profil International, Zagreb, 2006.

(36) Usp. Hall, Stuart: Kome treba »identitet«?, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, priredio Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006., str. 361; van Dijk, Teun A., Ideologija, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., str. 160-162.

(37) Napomenimo i ovo, da Borivoj Radaković promišlja svoj »dvojni identitet« uočljivo je i iz naslova njegove knjige Ne, to nisam ja; da, to nisam ja, koji se, dakako, može shvatiti i kao intertekstualna referenca na završetak Kamovljeva romana Isušena kaljuža (»I to sam ja. Jer ja – nisam ja!«) na što je u svojoj kritici Ispovijest »rasplakanog psovača« upozorila Jagna Pogačnik. Dakako, ni na Rimbaudove riječi ne smije se zaboraviti: »JA, to je netko drugi.«

(38) Radaković, 2009., str. 40.

(39) Naime, Borivoj Radaković rođen je u Zemunu, s tri u pol godine dolazi u Zadar, a s osam se nastanjuje u Zagrebu. Evo nekoliko njegovih riječi o sebi samome: »Moji roditelji su Srbi iz Hrvatske, otac je bio oficir – mogao sam se roditi bilo gdje. Živio sam u međuvremenu u Zadru. Moj identitet, ono što sam odabrao – kozmopolitizam i pacifizam, nikako se ne poklapa sa ovim što se događalo u nas.« (Vreme br. 538., 26. travnja 2001).

(40) Usp. Kundera, Milan: Umjetnost romana, Meandar, Zagreb, 2002., str. 43.

(41) Stojić, Mile: Ja sam odisejski Nitko, u: Novi list/Pogled, subota, 15. studenoga 2008.

(42) Tek usputno da navedemo najveći identitetski problem/“problem“ ovih prostora: Ivo Andrić.

(43) Kad sam već bio pri završetku ovoga teksta vidio sam da u knjizi Kultura laži tu riječ Dubravka Ugrešić pišući o svome identitetu i koristi. Dakako, zajedno i s onom »nitko« (usp. Ugrešić, 2002., 330). Također, ta knjiga sadrži prizor u kojem se autorica zbog izdavanja dokumenata treba nacionalno opredijeliti, a koji uvelike podsjeća na Radakovićevu epizodu (usp. Ugrešić, 2002., 126-128). Kakvog li pobratimstva lica u svemiru!

(44) Voltaire: Filozofijski rječnik, Publikum, Zagreb, 2004., str. 57.

(45) Radaković, 2009., str. 15.

(46) Za vrijeme boravka u Londonu Boro će upravo zahvaljujući svojoj supkulturnoj pripadnosti ostvariti komunikaciju bez »šumova« s ljudima istih/sličnih životnih stilova. Njegov identifikacijski obrazac koji se temelji na rock and roll kulturi i književnosti pokazat će se kao medij koji spaja ljude natkriljujući geografske granice. Zanimljivo je kako Borino znanje o umjetnosti i kulturi među njegovim sugovornicima u Londonu izaziva čuđenje, a kudikamo je zanimljivije ono što on njima (a i sebi) nudi kao objašnjenje toga znanja: »...ja sam Europejac! (...) Evropljanin pa makar i s balkanskih gudura« (Radaković, 2009., str. 101). Iako je u toj izjavi sadržan deprecijativan odnos spram Balkana, kada Boro počne mladim pankericama nabrajati sve bendove koji su gostovali u Zagrebu jasno je da ni Balkan nije isključen iz kulturnih zbivanja. Na učinke kulturne homogenizacije koja »nadilazi strukture posebnih društava« upozorio je F. Crespi u svojoj knjizi Sociologija kulture. On drži da danas možemo govoriti o transnacionalnoj kulturi ili o deteritorijaliziranoj kulturi, kao i o širenju kozmopolitskoga duha (Crespi, 2006., str. 158). Dakle, riječ je o fenomenima koje je moguće iščitavati u Radakovićevu romanu. Ipak, unatoč »trendu« brisanja granica među nacionalnim kulturama postoji element koji potpunu adaptaciju u neku stranu kulturu najdosljednije priječi – to je jezik. Tako će i Boro spoznati svoju nepripadnost zemlji kojom je fasciniran nakon što njegova književna kritika bude odbijena jer je s jezičnog aspekta nedovoljno dobra da bi bila objavljena u časopisu za književnost Literary Review. Taj neuspjeh samo nam još jednom potvrđuje Heideggerovu misao o jeziku kao našoj kući bitka. Rijetki su, naime, oni koji poput Becketta ili Kundere mogu stvarati na njima stranom, iako možda voljenom, jeziku. Kako je Mile Stojić zapisao: »samo je materinji jezik taj u kome s lakoćom možemo zidati kule i gradove, dok u stranome teškom mukom i znojem izgradimo tek – potleušice« (Stojić, 2005).

(47) Usp. Hall, 2006., str. 360.

(48) Sen, Amartya: Identitet i nasilje. Iluzija sudbine, Masmedia; Poslovni dnevnik, Zagreb, 2007., str. 21.

(49) Zygmunt Bauman, primjerice, na jednome je mjestu zapisao da je »nacionalni identitet« »agonistički pojam i bojni poklič« (Bauman, 2009., 24).

(50) Radaković, 2009., str. 124.

(51) Znakovitu sentencu pronalazimo kod Waltera Benjamina: »Bilo koji trag dokoličar slijedio, svaki će ga odvesti do zločina« (Benjamin, 1986., str. 48).

(52) Mandić, 1998., str. 24.

(53) Usp. Radaković, 2009., str. 40.

(54) Radaković, Borivoj: Sredina naprijed!, HENA COM, Zagreb, 2003., str. 228.

(55) Bey, Hakim: Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

(56) Potrebno je obratiti pažnju i na izrazito nisku stilsku razinu govora, koja nam eklatantno poručuje koliki su intelektualni kapaciteti njegovih suradnika na poslu. Upravo je to razlog preuzimanju podužeg dijela teksta.

(57) Radaković, 2009., str. 34-35.

(58) Donat, Branimir: Report iz Arkadije, u: Unutarnji rukopis, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1972., str. 259.

-----------------------

Kolo 3, 2010.

3, 2010.

Klikni za povratak