Kolo 1, 2009.

Tema broja: 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

Mate Kapović

Položaj hrvatskoga jezika u svijetu danas

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine imala je dva osnovna cilja: osigurati hrvatskomu jeziku pravo na svoje ime (tj. pravo da ga se naziva upravo hrvatskim jezikom) i osigurati pravo na njegovo neometano postojanje (tj. da ga se u praksi ne potiskuje te da i hrvatski u okviru tadašnje države funkcionira kao normalan službeni jezik). U to je doba, naime, bila očita tendencija da se hrvatski (u tadašnjoj terminologiji hrvatska varijanta hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskoga) u javnosti marginalizira te je dosta službenih tekstova izlazilo samo na srpskom (tj. »srpskohrvatskom«), a ne i na hrvatskom (tj. »hrvatskosrpskom«). Kako se smatralo da je to jedan jezik, tobože nije bilo potrebe izdavati sve i na »hrvatskoj varijanti«. Dakako da su se Hrvati time osjećali poprilično zakinuti. Osim toga, inzistiralo se i na upotrebi zaista rogobatnih naziva hrvatskosrpski/srpskohrvatski te se Hrvatima nijekalo osnovno pravo da svoj jezik zovu svojim imenom, tj. jednostavno hrvatski.

Deklaracija je bila jedan od glavnih poticaja u daljnjoj borbi za hrvatski jezik, a prekretnica je došla početkom ‘90-ih kada se Hrvatska osamostalila i kada je, jasno, hrvatski proglašen službenim jezikom. U okviru Hrvatske danas, dakako, nema više problema oko toga kako će se jezik nazivati – nedvojbeno je mišljenje gotovo svih Hrvata da se on može nazivati samo hrvatskim jezikom. Danas hrvatski, naravno, bez ikakvih problema funkcionira kao službeni jezik države Hrvatske.


U Hrvatskoj se zapravo što se tiče imena samoga jezika i nije dogodila nikakva velika promjena. Valja napomenuti da su ljudi svoj jezik i u Jugoslaviji u načelu uvijek zvali hrvatskim, osim u najslužbenijim situacijama kada se morao rabiti dvočlani naziv koji u stvarnosti, među običnim ljudima, nikada nije zaživio. Iz osobnoga se iskustva sjećam da smo krajem ‘80-ih, kada sam bio u početnim razredima osnovne škole, nastavni predmet, iako se on službeno zvao hrvatski ili srpski, uvijek zvali isključivo hrvatski. Stoga odluka da se službeni jezik zove hrvatskim u samoj Hrvatskoj i nije bila neka velika promjena. U običnu se govoru jezik ionako uvijek tako nazivao, sada je samo bilo omogućeno da tako bude i službeno te su se mogli zaboraviti umjetni nazivi hrvatskosrpski/srpskohrvatski odnosno hrvatski ili srpski/srpski ili hrvatski, a i o hrvatskom se više nije moralo govoriti uz ograde da je riječ o hrvatskom književnom jeziku, što je prije bilo nužno ako se htjelo govoriti samo o »zapadnoj varijanti«.


No, iako u samoj Hrvatskoj »promjena« imena jezika nije zapravo bila neka velika promjena u glavama ljudi, tj. svima je došla potpuno prirodno, u inozemstvu je to bio puno veći problem. Dakako, ne među običnim ljudima, laicima, jer je njima ionako logično da je službeni jezik Hrvatske hrvatski jezik. Novi su nazivi (i ne samo nazivi, nego i tvrdnja da je riječ o dvama jezicima) bili puno veći problem inozemnim stručnjacima, jezikoslovcima, naviklima na naziv srpskohrvatski i nespremnima na nove nazive – hrvatski i srpski, a i uopće na promatranje hrvatskoga i srpskoga kao zasebnih jezika. Tako i danas ima podosta stranih jezikoslovaca koji govore o srpskohrvatskom jeziku.


Postavlja se pitanje – što je tomu razlog? Što je razlog tome da mnogi strani jezikoslovci i dalje govore o srpskohrvatskom jeziku? Ovdje ćemo pokušati navesti nekoliko mogućih razloga.


Prvi je razlog inertnost, tj. navika. Činjenica je da se ono što je naučeno, odnosno usvojeno, poslije teško mijenja. Iako to zapravo zvuči paradoksno, obično većini znanstvenika (bar u humanističkim znanostima) ono što su učili za vrijeme studija nesvjesno tijekom cijele karijere ostaje nekako najbolje i najjednostavnije rješenje. Dakle, ako su na fakultetu učili da su južnoslavenski jezici slovenski, srpskohrvatski, makedonski i bugarski, mnogima je, pogotovu neslavistima, jednostavno najlakše ostati pri toj staroj podjeli. Slavistima je pak, koji su godinama govorili i pisali o srpskohrvatskom jeziku, također najbezbolnije rješenje ostati na tom nazivu. Tu je jednostavno riječ o posve običnu ljudskom ponašanju te nema smisla takav stav, koliko god on bio opravdan ili neopravdan, osuđivati.


Drugi je razlog znanstvenost (ili želja za znanstvenosti). Mnogi stručnjaci jednostavno i dalje smatraju da je srpskohrvatski jedan jezik te stoga pri tome i ostaju ne želeći se miješati u naše »lokalne sukobe«. Tu treba napomenuti nekoliko stvari. Dijalekatski gledano, hrvatski su i srpski nedvojbeno jedan jezik. I hrvatski su i srpski standard nastali na osnovi štokavskoga dijalekta (pri čemu hrvatski u širem smislu obuhvaća još i čakavski i kajkavski, a srpski torlački). Genetski gledano, unatoč tomu što se u hrvatskoj literaturi često govori o zapadnojužnopraslavenskom jeziku i sl., nije postojao ni južnoslavenski prajezik ni hrvatski prajezik ni srpski prajezik ni hrvatskosrpski prajezik, a ni štokavski, čakavski ili kajkavski prajezik. Svi su se dotični sustavi razvili izravno iz praslavenskoga jezika (iako su i ti sami sustavi, kao i općenito pojam jezika, poprilično proizvoljni – recimo, vrlo je upitno može li se govoriti o čakavskom kao o jednom sustavu, tj. dijalektu) bez pravih međufaza.


Dakako, postoji velik broj zajedničkih izoglosa, što onda dovodi do toga da je čitav južnoslavenski prostor jedan veliki dijalekatski kontinuum, gdje je teško znanstveno odrediti granice pojedinim jezicima. Valja ipak napomenuti i da postoje stare razlike između zapadnoštokavskih (bližih kajkavskom i čakavskom) i istočnoštokavskih dijalekata koje se onda očituju i u standardnim jezicima (npr. u akcentuaciji). Zapadnoštokavskim govorima u načelu govore samo Hrvati (i Muslimani), a istočnoštokavskima Srbi, s tim da je danas ta razlika više genetsko-povijesna nego tipološka, jer su mnoge razlike zatrte kasnijim razvojem i naknadnim dijalekatskim ujednačivanjima nakon turske provale na naša područja.


I tako dolazimo do standardnih jezika. Standardni su jezici ono što se obično gleda govoreći o jezicima jer kod dijalekata rijetko postoje oštri i nagli rezovi, a tako je i kod bliskosrodnih susjednih jezika (primjerice, teško je reći gdje prestaje talijanski, a počinje francuski, a to isto stoji i za mnoge slavenske jezike). Što se standardnih jezika tiče, hrvatski i srpski nedvojbeno nikad nisu bili jedan jedinstven standardni jezik kao što je to danas hrvatski jezik. To je jasno i po tome što nikad nije bilo moguće napisati neki tekst koji bi istodobno bio i hrvatski i srpski (osim ako bi taj tekst bio jako kratak i kad bi se pomno birale riječi). Hrvatskosrpski se smatrao policentričnim jezikom – jednim standardnim jezikom s više regionalnih varijanata. Nakon raspada su Jugoslavije Hrvati (i nešto poslije Srbi) počeli te dvije varijante zvati jezicima te su odustali od stare koncepcije jednoga, ali policentričnoga jezika. Naravno da se tu Hrvati nisu vodili nikakvim stručnim razlozima (koji su tu manje bitni), nego praktičnim razlozima – jednostavno su svoj jezik nazvali svojim imenom.


Kako onda danas, nakon raspada Jugoslavije, gledati na takvu jezičnu situaciju? Posve je nedvojbeno da su hrvatski i srpski standard jako slični, ali da, unatoč svim sličnostima, opet postoje i mnoge različitosti te se oni nikako ne mogu svesti na jedan jedinstveni jezik. Pogledamo li druge slične situacije u svijetu, vidjet ćemo da nema jedinstvenog rješenja. Indonezijski se i malajski obično smatraju posebnim jezicima, premda bi se, u slučaju da se govori o hrvatskosrpskom, moralo govoriti i o indonezijskomalajskom. Također se i hindski i urdski uvijek navode zasebno, iako bi se, istom logikom, moralo govoriti o hindskourdskom. Perzijski se (farsi) i dari katkada navode kao jedan, katkada kao dva jezika, a nizozemski se i flamanski također obično odvojeno navode. No s druge strane se govori samo o jednom engleskom (a ne o britanskom i američkom, iako su razlike između tih dvaju idioma vrlo slične razlikama između hrvatskoga i srpskoga – dakako tu su još i australski itd.) i samo o njemačkom (a ne o njemačkom, austrijskom i švicarskom jeziku).


Dakle, vidimo da jedinstvenoga stava nema – u jezičnim se situacijama sličnima našoj katkad postupa tako da se o dotičnim jezicima uvijek govori kao o zasebnim jezicima (dakako, uz napomenu da su dotični jezici vrlo slični), dok se kod drugih primjera (engleski, njemački) takvi idiomi smatraju varijantama istoga jezika. Kako se u pojedinim primjerima postupa, rezultat je složenih povijesnih, društvenih, kulturnih i drugih okolnosti. Istom se onda logikom može zaključiti i kako načelno nema ništa loše u tome da se i hrvatski i srpski standardni jezik smatraju i navode kao zasebni jezici.


Da se vratimo na razloge za ustrajavanje na srpskohrvatskom u inozemnim krugovima. Treći bi mogući razlog bio praktičnost. Lakše je i praktičnije govoriti o jednom jeziku, nego o dvama, trima ili četirima (hrvatskom, srpskom, bošnjačkom, crnogorskom), pogotovu metodički, primjerice na fakultetima. Osim toga, prilikom citiranja starijih izvora, koji zaista nose naziv srpskohrvatski, najlakše je ostaviti upravo taj naziv (a u takvim je slučajevima to teško ljudima i zamjerati).


Kao četvrti razlog se mogu navesti loše namjere, tj. zlonamjernost. Neki stručnjaci iz raznoraznih političkih ili osobnih razloga mogu inzistirati baš na srpskohrvatskom. Međutim, iako se u Hrvatskoj često upravo o tome govori, sva je prilika da su takvi slučajevi dosta rijetki, svakako najrjeđi od svih dosad navedenih mogućnosti. Ne treba baš u svemu gledati bjelosvjetsku zavjeru protiv Hrvatske i Hrvatâ.


Postoji i realna potreba da za standardni hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik postoji i jedan sveobuhvatni naziv. Međutim, naziv je srpskohrvatski danas na našim prostorima posve iskompromitiran, uza nj se vežu vrlo negativne konotacije i općenito se može reći da je politički nekorektan. Primjerice, dosta će se hrvatskih govornika naći uvrijeđenima kaže li im se da govore srpskohrvatskim jezikom. Naziv je srpskohrvatski (i hrvatskosrpski), osim zbog povijesnih razloga, nepogodan i zato što u njemu nema ni bošnjačke ni crnogorske komponente, a zaista nema smisla govoriti da Bošnjaci ili Crnogorci govore srpskohrvatski jer je to njihov jezik isto toliko koliko i jezik Hrvatâ i Srbâ. Često se navodi argument da takav naziv jezika ne mora nužno obuhvaćati sve narode koji dotičnim jezikom govore pa se naziv srpskohrvatski uspoređuje s nazivom indoeuropski. Međutim, ta usporedba nikako ne stoji jer termin indoeuropski, zbog same svoje naravi (ne postoje nikakvi Indoeuropljani kao narod), teško može imati ikakve konotacije. S druge strane, termin srpskohrvatski takve konotacije ima (jer su Hrvati i Srbi posebni narodi), obični ga ljudi i mnogi stručnjaci doživljavaju politički nekorektnim (to je općenito stajalište primjerice u Hrvatskoj i BiH) te ga stoga jednostavno treba zamijeniti.


Od tvrdoglava inzistiranja na starom nazivu srpskohrvatski nema nikakve koristi. To nas sve dovodi do zaključka kako je za zajednički naziv za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski potrebno smisliti neko drugo ime, za one slučajeve kada nam treba jedno zajedničko ime. Dalibor Brozović je predložio naziv srednjojužnoslavenski, a taj je naziv dobar, ako ništa drugo, a ono po svojoj neutralnosti. U inozemnoj praksi pak sve više prevladava jednostavan naziv bošnjački/hrvatski/srpski (engleski Bosnian/Croatian/Serbian ili skraćeno BCS), a u budućnosti vjerojatno i bošnjački/crnogorski/hrvatski/srpski (BCMS). Taj je naziv, s kosim crticama, razmjerno neutralan te mu se ne može ništa ozbiljno prigovoriti. Tako se mogu spominjati primjeri: hrv. kruh, srp. hleb, ali BC(M)S voda. Sličan se način skraćivanja katkada rabi i u primjerima kao makedonski/bugarski, češki/slovački, ruski/ukrajinski/bjeloruski i sl. Iako se strancima možda može činiti da nema puno razlike između naziva Serbo-Croatian i Bosnian/Croatian/Serbian, čini se da je na simboličkoj razini ta razlika ipak poprilična.


Kao što Hrvatima smeta kada se govori o srpskohrvatskom jeziku, tako i brojne hrvatske jezikoslovce jako muči problem kako nekoga inozemnoga lingvista »natjerati« da prestane govoriti o srpskohrvatskom. Dakako, to je jako teško učiniti (nešto je lakše s fakultetskim odsjecima u svijetu s kojih se, malo-pomalo, ipak gubi naziv srpskohrvatski – takvi se slučajevi katkada mogu riješiti i službenim intervencijama, što je, naravno, nemoguće kod individualnih stavova). Na silu se to, sasvim sigurno, nikako ne može postići.


Mišljenje je autora ovoga teksta da je proces prelaska sa srpskohrvatskoga na hrvatski i srpski spor i dugotrajan. Osim toga, on teško može biti izravan – izravno je napadanje prakse da se govori o srpskohrvatskom, osim što je nepraktično i neizvedivo, također i posve kontraproduktivno. Nema nikakve koristi napadati inozemne stručnjake koji još uvijek govore o srpskohrvatskom. Tu valja imati na umu da se na domaće znanstvenike u takvim slučajevima uvijek gleda s dozom opreza zato što oni tu u načelu nastupaju s emocijama te ih se ne smatra dovoljno objektivnima. Osim toga, kako zamjeriti nekome što pod nazivom srpskohrvatski citira podatke iz kojega starijega rječnika ili gramatike koji se zaista tako zovu? Najveći doprinos u promociji hrvatskoga kao posebnoga jezika imaju djela poput Čakavian Prosody – the Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian Amerikanca Keitha Langstona (Slavica, Bloomington 2006) ili Historische Grammatik des Kroatischen Austrijanca Georga Holzera (Peter Lang, Frankfurt 2007). Riječ je o djelima koja su napisali inozemni stručnjaci (premda dobro poznati i priznati i u Hrvatskoj), što im odmah daje veću težinu što se tiče objektivnosti, a takva djela nesumnjivo najviše pridonose popularizaciji hrvatskoga kao zasebnoga jezika.


Valja napomenuti da u slučaju ovih knjiga doista nije riječ o jeftinoj i neznanstvenoj promidžbi hrvatskoga imena – Langstonova knjiga govori o čakavskom, a nesumnjivo je da je čakavski samo i isključivo hrvatski (besmisleno je reći da je čakavski srpskohrvatski dijalekt kada čakavskim govore isključivo Hrvati i on sa Srbima nema nikakve veze). Holzerova knjiga pak je gramatika koja je zasnovana na hrvatskoj jezičnoj građi te je također prirodno da se zove povijesnom gramatikom hrvatskoga. U obama bi slučajevima inzistiranje na starom nazivu srpskohrvatski bilo i znanstveno potpuno neopravdano.


I na kraju, možemo pokušati pronaći rješenje za popularizaciju hrvatskoga kao samostalnoga jezika u svijetu. Ako nam je stalo do toga da i stranci naš jezik zovu hrvatski, jedino je razumno rješenje pisati nove priručnike (gramatike, rječnike, monografije, članke...) koji će nositi hrvatsko (a ne srpskohrvatsko) ime – ne samo na hrvatskom, nego i na stranim jezicima. To dakako nije lako (kako primjerice napisati novi Akademijin rječnik?), ali je to jedini pravi put, s obzirom na to da u takvim slučajevima kukanje i plakanje malo pomažu. Posve je jasno i zašto je to pravi način. Jednostavno zato što će se malo tko usuditi, citirajući nešto iz knjige koja ima samo hrvatski u naslovu, citirati to kao srpskohrvatski. Ne samo zato što je to na neki način krivotvorenje podataka, nego i zato što malo tko od stranih stručnjaka može biti siguran da je primjerice neka sintaktička začkoljica, objavljena u kakvu opisu hrvatskoga jezika, doista tipična i za srpski jezik. Stoga je u takvim slučajevima najlakše i najsigurnije uvijek citirati jezik po tome kako je on nazvan na koricama same knjige, tj. rada.


Na kraju, dakle, možemo našim kroatistima koji se bune protiv upotrebe naziva srpskohrvatski u svijetu preporučiti da se, umjesto besmislenim prozivanjem i sotoniziranjem stranih stručnjaka, više bave opisivanjem i analiziranjem raznih aspekata hrvatskoga jezika, jer je to i najbolji način da se doista prestane govoriti o srpskohrvatskom.

Kolo 1, 2009.

1, 2009.

Klikni za povratak