Knjige

Franjo Grčević

Simbolizam, ekologija, eshatologija


Knjiga osam književno-povijesnih i teorijskih rasprava pisanih u eshatološkoj perpektivi o djelu i poetici Ive Andrića, o odnosu književnosti i eshatologije, o simbolističkoj prozi i ekologiji. Ovi tekstovi, napisani i objavljeni u posljednjih dvadesetak godina autorova djelovanja, nastali su u sklopu njegovih nastojanja oko zasnivanja eshatološke književno-umjetničke kritike koja književno i umjetničko djelo promatra kao svojevrsni predmet spasenja, kao eshatologiju. Stoga eshatološka kritika povezuje književnost s religioznim idejama, simbologijom, filozofijama apsoluta, ekologizmom, teorijom apokalipse i svim onim društveno-humanističkim učenjima koja spas čovjeka i njegova svijeta nalaze u nekom idealnom biću.

Franjo Grčević (Ciglenik kraj Slavonskoga Broda, 1923), istaknuti je hrvatski književni povjesničar, sveučilišni profesor u mirovini, jedan od utemeljitelja te višegodišnji direktor Zagrebačke slavističke škole. Većinu znanstvenoga rada posvetio je poredbenome proučavanju južnoslavenskih književnosti, proučavanju strukture proznoga teksta i aspekata književno-povijesne periodizacije. Bavi se i ekološkom problematikom: osnivač je Ekološke javnosti, prvoga građanskog ekološkog društva u Hrvatskoj (1987).


Osvrt iz Vijenca br.270:

Hrvatska znanost o književnostiTri pojma za gradaciju Franjo Grčević, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, 2002. Franjo Grčević, umirovljeni sveučilišni profesor južnoslavenskih književnosti, utemeljitelj i voditelj Zagrebačke slavističke škole, voditelj projekta Komparativno proučavanje jugoslavenskih / južnoslavenskih književnosti, osnivač i predsjednik Ekološke javnosti, autor zapažene monografije (Književni kritičar i teoretičar Bogdan Popović) i niza studija, dočekao je priliku objaviti izbor svojih rasprava, koje okupljaju pojmovi naslova knjige te pripovjedni opus Ive Andrića. Simbolizam, ekologija, eshatologija nije knjiga koja bi bila sačinjena od zaostalih predavanja starijega profesora, nego su to rasprave nastale u povodu novih ili višegodišnjih istraživanja. Mala stilografska intervencija pokazala bi da tri pojma (simbolizam, ekologija, eshatologija), tek povezana stankama dostatnima za crtice ili zareze, sugeriraju gradacijsku povezanost, neku vrstu nadogradnje u teorijskom zrenju, a uz epifaniju čine svojevrsnu metodološku okosnicu. Svoj ću prikaz ograničiti upravo na kraće tumačenje spomenuta tri-četiri pojma. O simbolizmu ćemo se temeljito informirati u uvodnom tekstu knjige Oblikovanja simbolističke proze, iz kojega se vidi da se simbolizam rabi gotovo u zamjenu za prošireniji termin modernizam, u opreci prema realizmu. Kao što je europska simbolistička poezija afirmirana kao svojevrstan sukus modernizma, ovdje se, na primjerima iz hrvatske i srpske proze, uvjerljivo govori o značajkama simbolizma, odnosno modernizma, u proznim književnim tekstovima, što još nije dovoljno afirmirano. Simbolistički prozni tekst, prema Grčevićevu uvjerenju, tematizira osamljena, načeta pojedinca, a karakterizira ga pojačana svijest o jeziku ne samo kao sredstvu nego i kao svrsi umjetničke komunikacije: »Simbolistička proza«, kako glasi jedna od autorovih uvjetnih propozicija, »to je proza koja se prilagođava prevlasti lirskog načela. Zato ona obiluje oblicima i karakteristikama lirsko-poetske prozne strukture: fragmentacijom teksta, lirskim junakom, stavom sjećanja, prisjećanja i sanjarenja, reduciranom informacijom o vanjskom okolišu, smanjenom radnjom, osamostaljenim vizualnim ili akustičnim slikama, instrumentacijom slojeva i aspekata teksta, akustičkim, vizualnim ili asocijativnim sustavom motivacije.« »Nova biološka utopija« Drugi je ključni pojam Grčevićeva svjetonazora - ekologija, predstavljen u studiji Obična točka otvaranja - neobičan intertekst: ekologija, objašnjava se usmjerenim pojašnjenjem situacije svijeta relevantnom literaturom, koja je u međuvremenu narasla do nepreglednosti, jer ekologija danas, kao što je poznato, nije samo nov pogled na svijet, nova ideologija, nego i vrlo propulzivna interdisciplinarna znanost, a za našega je autora svojedobno bila pokušaj prebacivanja nacionalističke pozornosti povjesničara s katastrofalnih međunacionalnih odnosa na prijeteće globalne poremećaje. Svojevrsna posthistorijska, postmoderinstička ideologija, ekologija je za Grčevića i prilika za dijagnozu stanja: »kraj milenija, poslije komunističke, donosi završetak i druge velike novovjekovne utopije Zapada: utopije civilizacije rasta« (istaknuo Z. K.), uz izraženu nadu da će »nova ekološka utopija«, koja je bila tek na obzoru, »biti ostvarena u društvenom ambijentu planetarne ’jednakosti i pravde’«. Ili još određenije: »Svijet, još jednom, ali sada imperativno, stoji u izboru, između utopije i antiutopije, a ta epohalna dilema baca sjenu na sve druge duhovnosti, naravno i one umjetničke«. Zaključak je, kako priznaje i sam autor, unekoliko strmoglav, u rezonantni prostor postmoderne upisuje se šest ključnih riječi: utopija, eshatologija, apokalipsa, uz njihove negacijske atribucije. I tako dolazimo do novoga ključnog termina knjige eshatologija predstavljena u poglavlju Književnost i eshatologija / Eshatologija i književnost, gdje se na primjeru Ilijade ta eminentno kršćanska problematika pokušava pronaći u njezinu izvornom, općeljudskom stanju. Nakon iscrpne analize, zaključujući da je smrt zbirna točka života, a sudbina koja gospodari smrću tiranska sila stvarnosti, odnosno, riječima autora, »kakva god da je sudbina u pitanju (individualna, kolektivna) i kojim god silama posredovana bila (sama sobom, bogovima, ljudima) ona uvijek donosi smrt sudionicima rata bilo kao pojedincima (Grci, Trojanci) bilo kao cijeloj zajednici (Troja i Trojanci)«. To je jedan par eshatološkoga hvatišta, drugi se nalazi u Homerovu poimanju duše. U analizi se dokumentira da kad »umre tijelo, duša se nalazi u njegovoj blizini, pa ako je pozornica umiranja masovna, ako na primjer na razbojištu rata, od mrtvih tjelesa otrgle duše bijesno se sudaraju s drugim dušama«, a tek po propisima vjere i običaja oplakano tijelo oslobađa svoju dušu od muke besciljnoga tumaranja. Duša je »biće suprotno onome ništa, ništavilu«, ona sadrži »sve ono najvažnije skončane ličnosti«, ona iščezava kada je »kanimo fizički oćutjeti«, no duša umrlog »najviše zna o budućnosti, upravo o sudbini i skončanju sada još živućih, a bliskih joj bića«. Atomska i ekološka prijetnja Zašto nam je bilo potrebno zaviriti u rezultate opsežne analize? Da bismo bolje razumjeli zasade eshatološke kritike, koja će nakon bavljenja eshatologijom biti i konačan metodološki novum Grčevićeva pristupa književnosti. Naime, polazeći od definicije eshatologije koja jednom znači izricanje krajnjih svrha u uzvišenim ciljevima, a drugi put krajnje svrhe (svršetke) svijeta i čovječanstva, pa je tako moguće govoriti o kozmičkoj eshatologiji, kolektivnoj eshatologiji i individualnoj eshatologiji, a primijenjeno na književnost, Grčević pretpostavlja da postoje eshatološka razdoblja, kao što je srednjovjekovlje (»kad se i sam ljudski život donekle odvijao u znaku priprave za skoru Apokalipsu«), kao i ona »romantičnog predznaka«, »kalendarske smrti vremena kakve su krajevi stoljeća i milenija« itd. Atomska i ekološka prijetnja, prva koja »kazuje čovjeku da će uništiti sama sebe ako se zauvijek ne okani sile, te se umjesto toga božanski odluči da svoje sporove s drugim ljudima rješava mirnim sredstvima« i druga koja »udara direktno na ljudski egoizam i materijalnu grabežljivost«, u tom smislu kvalificiraju naše doba kao eminentno eshatološko. Zbog toga ne samo književnost nastala u našem dobu nego i pogled na svu dosadašnju književnost zahtijeva eshatološku kritiku, koju Grčević ponajbolje primjenjuje na Andrićevim pripovijetkama, osobito posljednjom raspravom Promašeni spasitelj. »Eshatološka kritika«, zaključuje autor, »mogla bi kao svoju specifičnost sadržavati sklonost povezivanju književnosti s religioznim idejama«, a onda sa simbologijom te sa svim filozofijama apsoluta: »Kao mišljenje o ’zadnjim stvarima’ eshatologija i njime obilježena kritika susretala bi se i sa svim onim učenjima iz društvenog okruženja koja intendiraju presudan, katastrofičan karakter aktualne faze povijesti (ekologizam, teorije apokalipse kroz nuklearnu konfrontaciju ili u kakvoj drugačijoj izvedbi). To bi, slutim, mogla biti jedna od maksima eshatološke kritike: književna (umjetnička) djela svojevrsni su predmet spasenja, svojevrsne su eshatologije.« Epifanijska perspektiva Epifanijsko iskustvo, epifanijska simbolika, prema Franji Grčeviću, kao da bi bili zajedničko vjeruju i književnosti i religija. U namjeri da se Ivu Andrića konačno odredi kao nerealističnoga pisca, iskorištava se pojam epifanija, »drevni termin religioznoga sadržaja za istraživanje objave ili pojave božanskoga u stvarnosnom svijetu i životu ljudi. Ističe se »epifanijski euforizam prirode«, zatim književni slučajevi u kojima se vrši objava transformacije značenja prvobitnog podatka, pa se može govoriti o razini epifanijske simbolike, da bi se zaključno u Andrićevim tekstovima epifanija i epifanijsko vidjelo u raznolikim očitovanjima. Epifanijska se perspektiva još jednom problematizira u vezi s eshatološkom kritikom. Najprije se podsjeća na epifanijske epizode iz Knjige izlaska, iz koje se Gorući grm tumači kao »slučaj višestruke epifanije«, zatim se navodi Novi zavjet, »knjiga naglašnog epifanijskog događanja«, s Kristom kao glavnim epifanijskim junakom, da bi se došlo do J. Joycea, koji je epifanijsku temu uveo u modernističku književnost, a za kojega su vrhunski umjetnički tekstovi »spletovi strukturalno povezanih epifanija«. Ideja o književnosti kao o svojevrsnu predmetu spasenja potkrijepljena je epifanizacijom pejzaža, likova ili čitaočeva prostora i/ili života Bosne: »Andrićeva epifanija uzdiže bosanske ljude svih vjera i naroda iz njihove oskudice, jada prizemnosti, smrada, te ih baca u zvjezdane prostore plemenita patosa, onkraj uobičajenih ljudskih mjera i zakona.« Epifanijski lik, fra Marko Krneta, ukazuje se Grčeviću kao »eshatološki šampion priče«, koji bi se od promašena spasitelja možda zaista mogao alternativno shvatiti i kao iskupitelj, »iskupljeni Spasitelj«, kao simbol Bosne, »zaustavljene u propnju između aktualnog sunovrata i, možda, budućeg Uznesenja«. Kao što se već iz ovog ograničenog prikaza knjige vidi, svako je pojedinačno istraživanje Franje Grčevića dugo promišljavano, kao da je na djelu povjesničar književnosti koji je napustio kronikalnu koncepciju povijesti književnosti, odlučivši se za problemsko-kreativan pristup. Zapažen iskorak povjesničara književnosti profesorove generacije, ne samo glede autorova nepreobilna znanstvenoga opusa nego i općenito u kontekstu hrvatske južnoslavističke znanosti o književnosti.Zvonko Kovač
KAZALO

I. KNJIŽEVNOST U ZAVRŠNOJ IGRIOblikovanja simbolističke proze
Obična točka otvaranja - neobičan intertekst: ekologija
Književnost i eshatologija / Eshatologija i književnost

II. ANDRIĆ ZAUVIJEK
Zapisi o Goyi Ive Andrića
Rano djelo Ive Andrića
Unutarnja Andrićeva poetika
Epifanija u Andrićevoj poetici
Promašeni Spasitelj

Bibliografska bilješka
Kazalo imena
Bilješka o autoru
Mala knjižnica Matice hrvatske. Novi niz, kolo X, knj. 56. Urednica Jelena Hekman. - Imensko kazalo, bibliografske bilješke uz tekst.

Simbolizam, ekologija, eshatologija

Klikni za povratak