Broj 469, 23. veljače 2012.

ISSN 1330-2787

• Naslovnica
• Druga stranica
• O tome se govori
• Razgovor
• I na točku
• Jezikoslovlje
• Književnost
• Tema
• Povijest
• Društvo
• Kazalište
• Glazba
• Likovna umjetnost
• Film
• Popularna kultura
• Matica hrvatska
• Reportaža

Kontakt

• Uredništvo
• Pretplata
• Arhiva

Naslovnica, Tema

Prvi put Ivšićevo ime susrećemo u Matičinim izvješćima 1910, kad je on u Gospodarskom odboru, a njegova slika – mladoga profesora – nalazi se i u kalendaru Matice hrvatske iz 1912. Ivšić je bio i čitač, lektor i korektor njezinih rukopisa i upravo zahvaljujući njemu s vremenom se uvriježila ocjena da su Matičine knjige među boljima što se tiče jezika


Svome profesoru Stjepanu Ivšiću Josip Hamm, koji ga je slijedio u istraživanju hrvatskih dijalekata, u proučavanju glagoljaštva i izdavanju tekstova starije hrvatske književnosti kao zahvalan učenik zapisao je In memoriam – u spomen: „Rodio se u Orahovici u Slavoniji od oca obrtnika, kojemu su u viganj znali dolaziti seljaci ne samo iz Orôvice (Orahovice) nego i Šaptënovca (Šaptinovca), Bokšića i drugih sela, pa je mali Stďpa (Cipa, Stëpoš) – kao i, nekoć, Jagić, kada je sa svojim ocem odlazio na zagorske sajmove – zarana imao prilike da uočuje razlike između književnog jezika i svojega govora i drugih (šokačkih) govora onoga kraja.“
Stjepan Ivšić već u rodnoj kući odgojio se na knjigama Matice hrvatske. Đaku osnovne škole i gimnazije knjige Matice hrvatske otvarale su obzorja u hrvatsku i svjetsku književnost, napose slavensku pisanu kulturu. Kasnije, kao profesor Filozofskoga fakulteta, surađivao je s voditeljima Matice hrvatske, predsjednicima i članovima upravih i drugih odbora od 1910. do uoči rata 1940, a s Maticom kao nakladničkom kućom i kasnije. Predsjednici Matice hrvatske s kojima je u radu, planovima i snovima surađivao bili su: Oton Kučera (1909–1917), Krsto Pavletić (1917–1919), Fran Tućan (1919–1921), Dragutin Domjanić (1921–1927), Albert Bazala (1927–1928), i konačno najduže Filip Lukas (1928–1945).
Prvi put njegovo ime susrećemo u Matičinim izvješćima 1910, kad je on u Gospodarskom odboru, a njegova slika – mladoga profesora – nalazi se i u kalendaru Matice hrvatske Strossmayer 1912. Te godine on je priredio treće, Matičino drugo izdanje Homerove Ilijade Tome Maretića i popratio raspravom u pogovoru O ovom prijevodu i o našem heksametru uopće.

U predvečerje rata

Kao i svih jubilarnih godina i za tu je, 1912, Matica hrvatska pripremala poseban niz knjiga u kojima bi svojim članovima i hrvatskoj javnosti prikazala svoju povijest, ali i povijest i kulturu hrvatskoga naroda. Među knjigama koje su predviđene i predložene za proslavu 70. godišnjice Matice hrvatske bila je i Knjiga o hrvatskom jeziku – za koju je bio zadužen dr. Stjepan Ivšić. Kao i kod drugih obljetnica, poneke su knjige izašle, druge su ostale u želji. Tako i Ivšićeva. Trebala je izaći Povijest Matice hrvatske, Hrvatska povijest za narodne dinastije (autor Ferdo Šišić); trebala je slijediti Slavenska povijest, posebice stoga što je Matica hrvatska tada imala odličnu suradnju sa Slovenskom maticom, s Maticom srpskom, sa sličnim društvima u Češkoj i Slovačkoj. Zatim još: Povijest umjetnosti, s osobitim obzirom na hrvatsku umjetnost, Povijest glazbe, Povijest hrvatske književnosti, u dva sveska, za koju je bio zadužen dr. Branko Drechsler, poslije poznat kao Branko Vodnik. Prva je knjiga izašla s podnaslovom: Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća. Bila je planirana knjiga o Jurju Križaniću (autor Vatroslav Jagić); izašla je monografija o Pavlu Vitezoviću Vjekoslava Klaića (1914), ali ne i monografija o Augustu Šenoi, a monografija o Petru Preradoviću Branka Drechslera izašla je 1903.
Te godine u Gospodarski odbor biran je kao zamjenik predsjednika Matice hrvatske Ivšić, uz njega su u tom odboru još Janko Leskovar i Branko Drechsler. Kao i poslije, kad je Ivšić bio imenovan u Književno-umjetnički odbor, on je u tom odboru čitao rukopise te ih ocjenjivao, a najbolje predlagao za izdavanje, tj. tiskanje. Za razliku od drugih članova, on je rukopise (ali i druge tiskane knjige) čitao s olovkom u ruci, ispravljajući pogreške i popravljajući i poboljšavajući jezik tekstova.


Portret Stjepana Ivšića kao rektora djelo je nepoznatog autora, a nalazi se u Auli Sveučilišta u Zagrebu / Snimio M. Cvjetko



Prvi svjetski rat teško je pogodio Maticu hrvatsku. Opća nesigurnost, osiromašenje institucija i stanovništva osjetilo se već u prvoj godini rata. Unatoč tome, zahvaljujući spretnosti i požrtvovnosti njezine uprave, i za vrijeme Prvoga svjetskog rata Matica je izdavala knjige bogata sadržaja i u odličnoj opremi, o čemu su se brinuli članovi uprave zajedno s predsjednikom i likovnim urednikom Matičinih knjiga, Ljubom Babićem. U tijeku rata izašle su: Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić s ilustracijama Petra Orlića, Čarobni svijet Eme Božičević s litografijama Tomislava Krizmana, Iz Završja Mirka Jurkića s ilustracijama Gabrijela Jurkića i pjesme o Kraljeviću Marku s ilustracijama Ljube Babića.

Posebna skrb o jeziku

Na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 1917, kad je razriješen dužnosti predsjednika, Oton Kučera je rekao: „I u hrvatskom narodu treba da si probije put spoznaja da će svagda nalaziti to mlačnijih prijatelja što žešće za njima trči, a to veće poštovanje što se više bude pokazivao zrio i svjestan svojih ciljeva u unutrašnjosti svojoj i spram izvanjih faktora...(...) Treba nam ljudi. Ličnost nije samo najveća sreća nas zemaljskih putnika, ona je i najveće pravo i najveća dužnost... U jednu riječ: najpreča su nam potreba ljudi jaka značaja.“ Mislio je tada i na svoje najbliže suradnike, i među njima i na mladoga profesora Stjepana Ivšića. Nije stoga neobično da je 1918. izašlo krasno izdanje Izabranih pjesama Petra Preradovića, pjesnik i proroka, s crtežima Ljube Babića.
Godine 1919. među članovima i prinosnicima Matice hrvatske nalazimo ime Stjepana Ivšića.
Godine 1921. svoje su knjige MH najavili Ksaver Šandor Gjalski i Fran Mažuranić. Stjepan Ivšić bio je zadužen za jezik tih knjiga, kao prvi čitač rukopisa, kao lektor i kao redaktor. Fran Mažuranić nije bio zadovoljan kako je knjiga izašla zbog redaktorskih, a još više korektorskih previda, te je prvo izdanje bilo povučeno, i tiskano drugo izdanje. Slično je bilo i s Izabranim pjesmama A. B. Šimića (1933), ali za to Ivšić nije bio kriv. Ivšić će sve vrijeme svoga mandata u Matici hrvatskoj čitati rukopise te ih ispravljati i priređivati za tisak. Ivšić je 1922. izabran za predsjednika u književnoumjetničkom odboru, te je u toj funkciji potpredsjednik Matice hrvatske. S njim su u tom odboru još Ljubo Babić i Mile Budak. Na toj je sjednici Glavne skupštine bio prisutan i policijski komesar koji nije dopustio da Stjepan Radić sudjeluje u raspravi. Novčane i sve druge neprilike u Matici započele su ubrzo nakon rata, kad je nepravednom zamjenom kruna u dinare nanesena golema šteta i kad su tom promjenom propale brojne zaklade iz kojih su se nagrađivali autori.





Ivšićevu medalju, koja se na hrvatskim slavističkim kongresima
dodjeljuje najboljim filolozima, izradio je kipar
Damir Mataušić


Godine 1924. predsjednik Matice hrvatske Dragutin Domjanić odbornicima je javno rekao:
Prigovara se Matici da „ona nije samo protivnica srpstva, nego zadrto onemogućuje one Hrvate koji se ne slažu s politikom bloka“, a zatim je nastavio: „Matica nikad nije bila protivnica Srpstva“. U odnosu Matice hrvatske prema srpstvu bit će stalno ispitivana iz politike, izvan Matice, te će njezin rad biti stalno pod prismotrom, kontrolom i kritikom. A kontrolirati se moglo lako: ne pomoći izdavačku djelatnost, cenzurom zabraniti edicije, vršiti pritisak na autore.


*** Članak u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***