Čakavske leksičke studije
Dobro je poznato da govornici čakavskoga narječja kao rubno smješteni govornici hrvatskih organskih idioma do danas čuvaju mnogo slavenske starine, ali i to da se u njih u velikoj mjeri javljaju i utjecaji, pa je, dakle, čakavski leksik izrazito izdiferenciran. Čakavski je leksik u okvirima hrvatskoga jezika najpodrobnije registriran i najbolje proučen. U oba aspekta, i u bilježenju i u tumačenju čakavskih rječničkih značajki, postignuti su veliki rezultati, pri čemu je i prinos stranih učenjaka vrlo znatan. Među najpoznatijim je proučavateljima čakavskoga leksika istaknuti poljski dijalektolog Wieslaw Boryü koji je u Varšavi 1999. objavio knjigu Czakawskie studia leksykalne, a važan nam je i po monografiji o tvorbi imenica u čakavskim tekstovima 15. i 16. stoljeća što je u Vroclavu objelodanjena prije tri desetljeća. Razumije se samo po sebi da je poznati krakovski učenjak važan kada proučava čakavske arhaizme iz praslavenske baštine, međutim, on je usmjeren i na zajedničku hrvatsku baštinu, ne samo čakavsku nego i kajkavsku i štokavsku. Neki drugi učenjaci (npr. Petar Skok, Vojmir Vinja itd.) osobito su se posvetili izučavanju čakavske aloglotije, poglavito romanizmima u čakavskim govorima, Boryüu je pak do rekonstrukcije, etimologije i geografije najstarijeg sloja slavenskog leksika, pri čemu leksičko blago hrvatskog jezika — kako to i mora biti — povezuje s leksičkim blagom drugih (južnih, istočnih i zapadnih) slavenskih jezika. Studij povezanosti među starim riječima puno znači za poznavanje oblikovanja južnoslavenskih narječja i jezika u doba seobe Slavena i za rekonstrukciju kasnopraslavenskih dijalekatnih razlika. Poljski slavist raščlanjuje čakavsko rječničko blago, ponajprije ono prije neuočeno u znanstvenoj literaturi i ono što u prethodnim proučavanjima nije dobro protumačeno. Njemu je osobito stalo do iskonskih značenjskih oblika riječi i do kasnijih semantičkih promjena, kao i do utvrđivanja prostorne raširenosti pojedinih leksema. Zato uporno konzultira rječnike pojedinih govora, primjere govora, folklornu građu, zato inzistira na pripremi potpunih rječnika pojedinih govora, jer se odabirom riječi znanstvena vrijednost građe može bitno smanjiti.
Zadovoljstvo nam je spomenuti niz čakavskih rječnika objavljenih u posljednjem desetljeću: Tonko Radišić, Ričnik splitskog govora, Santa Barbara 1991; Joško Balaž, Hrvatski dialekt u Devinskom Nuovom Selu, Novo Selo 1991; Marijan Milevoj, Gonan po nase, Rječnik labinskog govora, Pula 1992; Ankica Piasevoli, Rječnik govora mjesta Sali, Zadar 1993; Duško Geić — Mirko Slade Šilović, Rječnik trogirskog cakavskog govora, Trogir 1994; Lovre Vlahov, Dalmatinski pučki rićnik našega kraja, Zagreb 1996; Andro Roki Fortunato, Libar viükiga jazika, Toronto 1997; Sanja Vulić — Bernardina Petrović, Govor Hrvatskoga Groba u Slovačkoj, Zagreb 1999. Neki od spomenutih autora danas više nisu živi, ali su nas svi svakako zadužili u većoj ili manjoj mjeri. Uz te rječnike objavljeno je i dosta manjih rječnika, no to ne znači da je učinjeno dovoljno i da se od posla smije odustati. Veseli nas da su mnogi dijalekatni rječnici u izradi ili su pred objavljivanjem. U prethodnom razdoblju izvrsne su rječnike objavili Blaž Jurišić (Rječnik govora otoka Vrgade uspoređen s nekim čakavskim i zapadnoštokavskim govorima, Zagreb 1973), Mate Hraste i Petar Šimunović (Čakavisch-deutsches Lexikon, Köln — Wien 1979) i drugi.
Wieslaw Boryü je, nakon uvoda, svoje analize rasporedio u više poglavlja, pri čemu je najopširnije poglavlje o leksemima praslavenskoga podrijetla ograničenima na čakavske dijalekte. Da na primjeru vidimo kako radi naš autor. On, recimo, obrađuje riječ popel »pepeo«, a počinje konstatacijom kako P. Skok začudo nije u sjevernih čakavaca uočio oblik popel koji dolazi i u nekim drugim slavenskim jezicima. Akademijin Rječnik donosi mnogo primjera za popel iz čakavskih spomenika i iz živih govora sjevernijega prostiranja, a i novija dijalektološka literatura pokazuje da je imenica popel ograničena na primorske, kvarnerske i istarske liburnijske govore. Autor upozorava da je nekad areal s -o- (a ne -e-) bio veći, pri čemu se poziva na Vrančićev rječnik i na šibensku toponimiju. U zaključku se navodi kako slavenski materijal svjedoči da se u praslavenskom razdoblju leksem u značenju »pepeo« pojavljivao u dva oblika (pepel i popel; ovdje izostavljam poluglasove na kraju riječi), da pojedini slavenski jezici poznaju reflekse i jednog i drugog oblika, da je tako bilo i u hrvatskom jeziku, pri čemu je u većini pobijedila varijanta pepel, dok se oblik popel sačuvao u sjevernijih čakavaca, uz to, kao leksički relikt, u staroj šibenskoj čakavštini. Ovdje, međutim, dodajem da u Vrančićevu Životu nikoliko izabranih divic čitamo pepel odnosno pepelj. Također dodajem da je popel zabilježeno i u fužinskom kajkavskom govoru u Gorskom kotaru, uz sam rub obližnjih čakavaca. Kad raščlanjuje pridjev šuj »lijevi« autor navodi primjere iz spomenika, ali u Vrbniku na Krku u jednom tekstu iz početka 20. stoljeća nalazi šuj, prije nezapažen u literaturi, a uz to opreku šuj ili livi »lijevi« prema pravi »desni«. Međutim, već tada je šuj bio arhaizam koji je dolazio samo u nekim sklopovima riječi, u primjerima kao na šuju bandu »na lijevu stranu«. Šuj je arhaizam i u slavenskom svijetu uopće. Zanimljivo je da npr. toponim Šujica ili prezime Šujica dolazi upravo od tog pridjeva.
Boryüovo djelo rezultat je velikoga truda i izrazito znanstveno djelo. Završava popisom rječnika, literature i slično, također i podrobnim indeksom riječi po jezicima. Sigurno je da bi Boryüovo djelo zanimalo i veći broj ljudi, pa bi bilo korisno da iziđe i u hrvatskom prijevodu, npr. upravo u Matici hrvatskoj. Uz to, nesumnjivo da bi se u Boryüovoj knjizi našlo dosta riječi koje bi hrvatskom književnom jeziku bile vrlo potrebne. Još u većoj mjeri to vrijedi za mnoge lekseme iz spomenutih novih rječnika izvornih čakavskih govora.