Esej:Uz stotu godišnjicu rođenja Gustava Krkleca

Čudnovati dvostruki život

Izdržavši četiri državnopolitička režima — i još više poetičkih »škola« — Krklec je ostao antologijska konstanta hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, ali i vrhunski epigramatičar i feljtonist

Isprekidano školovanje

U Maruševcu je Krklec živio u roditeljskoj kući (zajedno s dva brata i tri sestre) nasuprot župnoj crkvi sv. Jurja, a u susjedstvu pučke škole, koju je završio 1909. Kao desetogodišnjak odlazi u nedaleki Varaždin da bi završio »latinske škole«, sa »žarkom očevom željom da jednoga dana postigne 'karijeru' kotarskog predstojnika ili upravitelja imanja grofa Bombelessa u Opeki«. No, njegovo je varaždinsko gimnazijsko školovanje bilo pomalo neslavno prekinuto.

Naime, u Varaždinu je stanovao kod tadašnjega direktora Pučke škole Mihovila Palmovića, inače brata poznatoga pjesnika Andrije Palmovića (1874-1882), koji je u mladom Krklecu »prvi probudio onu tajanstvenu 'žicu' koja se konvencionalno naziva — pjesničkom...« A kako je, uz to, već 1912. sudjelovao i u demonstracijama varaždinskih gimnazijalaca protiv režima bana Cuvaja, te »više volio čitati feljtone u 'Obzoru' negoli tekstove Cicerona«, Krklec je 1915. morao nastaviti školovanje na gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a zatim u gimnaziji na Sušaku, gdje je napokon (1918) uspio maturirati. Gustavove »školske nezgode« nastavljene su i tijekom studija. Naime, na jesen 1918. upisao se na Višu poljoprivrednu školu u Beču, ali se ubrzo nakon završetka Prvoga svjetskog rata i sloma Austro-Ugarske morao vratiti u Zagreb. Tu se upisao na Filozofski fakultet, no završio je samo tri semestra, jer su mu »predavanja iz čiste filozofije bila strahovito dosadna, životni uvjeti teški, a matoševska boemska sredina neobično privlačna za mlada čovjeka...«

U Krklečevoj građanskoj biografiji bilo je više važnih događaja i nakon Prvoga svjetskog rata. Tako se, primjerice, još kao student (1919) oženio Persidom (Siđuškom) Karsnievicz, s kojom je živio u braku do 1925. i imao s njome dvoje djece. U međuvremenu, 1920, nakratko je radio kao tajnik Dječjeg doma u Crikvenici (kojemu je tada direktor bio Vladimir Nazor), zatim te godine odlazi na studij režije u Prag, ali se već 1922. vratio u Zagreb, a potom se iste godine zaposlio u Beogradu (kao burzovni činovnik), gdje je i pretežito živio, sve do početka Drugog svjetskog rata.

Književnik, novinar i — boem

Premda i Krklečeva građanska biografija obiluje brojnim zanimljivostima (čak i mnoštvom životnih pikanterija), posebice zbog činjenice što je »kao i svi naši književni anakreontici« bio izrazito »sklon boemi« (Branimir Donat), nedvojbeno je i zanimljivija i važnija kronologija njegova književnog djelovanja i uistinu svestrana stvaralaštva kao »čovjeka pera«. Štoviše, osobito je u međuratnom razdoblju Krklec provodio svoj tipični čudnovati dvostruki život, radeći preko dana kao cijenjeni bankovni službenik (bio je i tajnik Burze!), dok noći koristi za nadasve plodan književni i prevodilački rad ili pak družeći se s najpoznatijim literatima i boemima svoga doba.

U svijet literature Krklec je ušao vrlo rano, još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac, objavljujući svoje pjesme rugalice u časopisu »Šišmiš« pod pseudonimom Kage. Dolaskom u Zagreb (1915) započinje njegovo druženje s A. B. Šimićem, a već 1918. objavljuje prvu »ozbiljnu« pjesmu (Put u noć) u zagrebačkom časopisu »Književni jug« (urednik Ivo Andrić). Iste godine, međutim, počeo je raditi i kao urednik zagrebačkih »Novosti« te surađivati kao novinar u »Jutarnjem listu«, »Obzoru« i časopisu »Misao«. Od tada će, praktično, novinarstvo Krklecu postati stalna »dodatna profesija«.

U Krklečevoj književnoj biografiji posebno je važna 1919. godina, kada zajedno s A. B. Šimićem i Nikom Milićevićem pokreće književni časopis »Juriš« (koji je iz financijskih razloga propao) i kada mu u Zagrebu izlazi prva pjesnička zbirka Lirika (s predgovorom Ulderika Donadinija). Te je godine u časopisu »Scena« tiskana i njegova (jedina) drama Grobnica, s tematikom o propadanju zagorskoga plemstva, koja mu za života nije bila praizvedena. Poput Grobnice ostao je podjednako književnokritički nezapažen i Krklečev prvi (i jedini) roman Beskućnici, tiskan u Zagrebu 1921. i posvećen autorovoj »izgubljenoj generaciji«.

Međutim, već druga Krklečeva mladenačka pjesnička zbirka, Srebrna cesta, objavljena također 1921. u Zagrebu, donosi mu punu književnu afirmaciju. Zbog velika odjeka u publike i kritike, zbirka doživljava i drugo izdanje (1928), a kritičari posebno ističu autorov »organski i snažni književni temperament« (Milan Bogdanović). Ukratko, Krklec je upravo Srebrnom cestom najavio i neke od bitnih odrednica vlastite poetike: konciznost, neposrednost i preciznost lirskog iskaza, kojim se podjednako uvjerljivo očituju vedrina i životna radost, ali i prepoznatljive »metafizičke tjeskobe« (Vlaho Bogišić).

Od Srebrne ceste do Tamnice vremena

Zajedno s najuglednijim pripadnicima tzv. druge generacije hrvatske moderne, koji su bili zajedno »lansirani« na hrvatski pjesnički Olimp s glasovitom antologijom Hrvatska mlada lirika još 1914. (Tin Ujević, Vladimir Vidrić, Janko Polić Kamov, Ljubo Wiesner i dr.), Gustav Krklec etablirao se kao jedan od vodećih hrvatskih pjesnika u međuratnom razdoblju i, navlastito, u jeku Drugoga svjetskog rata, kada mu u Zagrebu redom izlaze dvije magistralne pjesničke knjige — Darovi za bezimenu (1942) i Tamnica vremena (1944). U međuvremenu, pak, on je svoju osebujnu pjesničku fizionomiju profilirao zbirkama Nove pjesme (1923), Ljubav ptica (1926), Izlet u nebo (1928) i San pod brezom (1940).

Štoviše, upravo u međuraću Krklec je zacijelo i najprevođeniji hrvatski pjesnik, jer mu se odabrane pjesme objavljuju na njemačkom, francuskom, engleskom, talijanskom, mađarskom, češkom i rumunjskom jeziku. Tih godina i sâm pjesnik intenzivno se posvećuje prevodilaštvu; prevodeći, primjerice, Renna, Babelja, Gorkog, Kästnera i druge poznate europske pisce. Osim toga, Krklec je u tom razdoblju praktično proputovao i upoznao cijelu »književnu Europu«: od Berlina (gdje je još 1920. boravio na poziv H. Waldena, predvodnika njemačkog ekspresionizma, a 1926. sudjelovao na IV. kongresu PEN-kluba), preko Praga i Varšave (gdje se družio s Galsworthyjem, Scottom, Čapekom), do Atene, Rima i Pariza (gdje se 1939. upoznao s uglednim njemačkim emigrantskim piscima Altmaierom, Kischom, Rothom i drugim tada vodećim europskim intelektualcima).

Početak Drugoga svjetskog rata Krkleca zatječe na beogradskim Terazijama, gdje doživljava bombardiranje grada, pa se stoga u rujnu 1941. preselio u (tada hrvatski) Zemun. U tom je gradu radio kao državni činovnik i surađivao u listu »Graničar« sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. Tada se sa suprugom Mirjanom (koju je oženio 1941) nakratko preselio u Slankamen, zatim je pokraj rata u Zagrebu posjetio bolesnu majku Herminu, a kraj rata dočekao u Samoboru. Već u rujnu 1945. u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti (30. listopada 1977).

Sve Krklečeve kontroverze

Premda bi se s današnje povijesne distance moglo (olako) ustvrditi kako je Gustav Krklec bio »čovjek za sve režime«, za ocjenu njegova književnog djela takva je etiketa i netočna i — posve irelevantna. On je, doduše, još za života (s pravom!) bio »miljenik kritike«, ubravši i slavu i brojne visoke društveno-profesionalne počasti (bio je primjerice, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Matice hrvatske te redovni član Akademije), ali je jednako tako kao privatna osoba doživio i prave tragedije (npr. smrt sina Srđe), a kao književnik, teška poniženja. Upravo o posljednjemu, primjerice, svjedoči i njegova »pokajnička« molba od 7. srpnja 1945. za primanje u Društvo književnika Hrvatske (sic!), kao i (noviji) primjeri izbacivanja njegovih antologijskih tekstova iz antologija i školskih čitanki.

Jer, riječ je nedvojbeno »o antologijskom pjesniku, jednom od ekspresionista koji su (još) dvadesetih godina revolucionirali hrvatski lirski izraz« (Branimir Donat), ali i »virtuoznom verzifikatoru koji prirodnom lakoćom pretače svjetsku poeziju u naš jezik« (Jure Kaštelan). Pri zaokružavanju pak Krklečeva književnog opusa valja svakako još pridodati da je on otac moderne hrvatske epigramatike, zatim sjajan feljtonist (na tragu i razini Matoševe feljtonistike), ali i vrstan i originalan dječji pisac. Napokon, nije nevažno reći kako je Krklec svojim brojnim međunarodnim književnim vezama bio u svom vremenu jedan od najuspješnijih promicatelja hrvatske književnosti u Europi...

Dakle, bez obzira na svoje legendarne anakreontske sklonosti i ljubav za boemštinu (u čemu mu je od mladosti do smrti bio stalni sudrug Tin Ujević), Gustav Krklec je poglavito bio profesionalni pisac, koji je živio za književnost i od književnosti. Uostalom, tu bitnu činjenicu potvrđuje ne samo raznovrsnost književnih žanrova i vrsta kojima se suvereno služio nego i cijela biblioteka objavljenih samostalnih knjiga. Tako je, primjerice, samo nakon Drugoga svjetskog rata objelodanio gotovo tridesetak novih književnih djela, među kojima u ovoj obljetničkoj prigodi valja spomenuti barem najvažnije: Tri poeme (1949), Telegrafske basne (1952), Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (feljtoni, 1956), Noćno iverje (eseji, 1960), Pjesme, epigrami i basne (1963), Drveni bicikl (knjiga za djecu, 1964), Novo noćno iverje (1966), Lastavica nad gradom (knjiga za djecu, 1966), Majmun i naočale (1967), poslije objavljena u sedam izdanja), Pisci i djela (književne kritike, 1972) i dr.

Spomen-ploča uz obljetnicu

Još je za života Gustav Krklec za svoje nadasve plodno i vrijedno književno stvaralaštvo primio brojna stručna i društvena priznanja, među kojima i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor (1969). U prigodi pak njegove stote obljetnice rođenja, upravo 23. lipnja 1999, na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu trajni znamen, spomen-ploču. Toj je svečanosti u Maruševcu, uz brojne mještane, dužnosnike Varaždinske županije i predstavnike središnjice Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prisustvovala i Krklečeva kći Katarina (Ina, rođena 1947. godine u Zagrebu).

Pripomenimo, na kraju, da su u sklopu višednevnoga programa obilježavanja Krklečeve obljetnice u maruševečkom dvorcu i Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegoviću Varaždinu priređene i dokumentarne izložbe o piščevu životu i književnom radu, dok su prigodna predavanja o Krklečevu pjesništvu održali Krunoslav Pranjić i Joža Skok. A u varaždinskoj Gradskoj knjižnici otvorena je i spomen-soba Gustava Krkleca, jer je Grad Varaždin još pred petnaestak godina otkupio njegovu cjelokupnu književnu ostavštinu, koja uz ostalo sadrži oko tri tisuće knjiga (iz piščeve privatne knjižnice), ali i vrlo bogatu i vrijednu izvornu obiteljsku građu i Krklečevu korespondenciju, s više stotina pisama. Riječju — zanimljivo gradivo za hrvatsku književnu povjesnicu, koja tek čeka svoga marnog istraživača!

Ernest Fišer