Standardni jezik, kao i svaki drugi jezični idiom, ima dvije glavne funkcije: komunikacijsku i simboličku. Te dvije funkcije ima i njegovo pisanje. Komunikacijska se uloga jezika ispituje pogodnošću u komunikaciji, a simbolička poželjnošću da bude znakom zajednici čiji je, sposobnošću koju pruža članovima zajednice da se kroz njega prepoznaju kao svoji i oštrinom kojom raspoznaje nečlanove u toj jezičnoj zajednici. Jednu i drugu jezičnu ulogu ispituju jezikoslovci, ali ovu drugu u okviru sociolingvistike.1 Kako je simboličnost jezika poput grba, zastave ili himne, o tom dijelu jezika svi građani jedne jezične zajednice imaju legitimno pravo raspravljati i o tome odlučivati. Jezikoslovlje im pri tome pruža stručni servis, kao što im za druge odluke to čini ekonomska, pravna, politološka, sociološka ili bilo koja druga znanost. O političkoj dimenziji jezika svjedoči i povijest jezičnih standarda u Hrvata. Birao se i latinski da bi se otklonilo nametanje mađarskog ili njemačkog; uziman je i hrvatskosrpski da bi nas udruživanje snažilo. Odluka Iliraca da hrvatski standard bude štokavski bila je politički snažno motivirana prijenosom težišta u veliko štokavsko tkivo, unatoč tomu što je vodeći Zagreb zatomio time svoju kajkavštinu, a civilizirana Dalmacija svoju čakavštinu. Poslije će im se, sve do danas kad imamo i Hrvatsku i hrvatski, govoriti da ne znaju hrvatski. Političnost u standardološkim odlukama iskazuje i bizaran primjer »krajinskih« Srba, koji su se bili opredijelili za ekavicu unatoč svom organskom idiomu. I ove sadašnje standardološke nedoumice oko refleksa starog dugog jata mogu biti sadržajem, eksplicitnim ili implicitnim, programa raznih političkih stranaka, kao što je i Starčeviću pisanje e za jat bilo dio programa. Možete li u pomisli vidjeti kako na idućim izborima prolazi stranka koja sve svoje tekstove, uključujući i parole, ispisuje sa ie (Za bolji sviet! Crven, bieli i plavi!)? ili, možete li zamisliti kako na izborima prolazi neka druga stranka koja svoj program oko jata oglašuje tako što u svim predizbornim govornim istupima izgovara dvosložnim i-je (cm-jeli, svm-jet, bi-j#lo)? Ja mogu.

Kao stručnjak fonetičar i jezikoslovac mogu to opredjeljenje poduprijeti racionalnim i znanstvenim razlozima. Jatom sam se poduže bavio i knjiški, i laboratorijski i sociološki, pa ću nešto od toga ovdje iznijeti. (Tko želi više neka pročita moj rad »Što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata?« u »Govoru« XIII (1996), 1-2, str. 2-23 te u članku »Eppur si muove!« (Osvrt na Brozovićev osvrt) u »Jeziku« 46, 15-19.) Najprije ću nešto iznijeti o govoru jata, što našu javnost manje intrigira nego pisanje. Većini je Hrvata, koji nisu (i)jekavci, prijelaz na standard lagodna transformacija svoga organskoga e ili i u je, koji im je kao fonemski i izgovorni repertoar i slijed blizak. Prijelaz na dvoslog predstavlja im ritmičku nezgrapnost, a u onih koji nemaju podudarne kvantitete s novoštokavskim još i nerješive nedoumice. Zahtjev pak da svoj e ili i zamijene za neki sasvim njima nepoznati diftonski fonem, kako neki preporučuju, izbacuje ih potpuno iz jezika s kojim bi se željeli poistovjetiti. Posjedujem sate i sate snimaka govora hrvatske elite u javnosti — na televiziji, u Hrvatskom državnom saboru, na stručnim i znanstvenim skupovima, na sveučilištu. Analizom tog govora opaža se vrlo izrazito oko kakva se govora okuplja većina kulturnih govornika. Za slučaj dugoga jata to je dugo jZ. Tako unatoč stopedesetgodišnjih suprotnih naputaka. Da su Hrvati mogli ili htjeli (što je isto) naučiti, već bi se davno bili uskladili na cvm-jet, lm-jep — na dva syllaba, kao što je u »južnom narječju«. Dakako, u mojim se snimkama naiđe kao rijetkost i na i-je u onih govornika koji tako imaju u svom organskom govoru i koji se iz njega ne miču kad govore u javnosti.

Iznijet ću i jedan laboratorijski pokus. Osam vrsnih govornika (glumaca i televizijskih spikera) snimili su riječi u kojima je dugi jat i u kojima je nedvojbeno dugi slog jZ, npr sjęžom, sjélÇm, sijęno, sijélo i sl. Potom je umjetno uklonjen drugi slog riječi te su na snimci preostali samo slogovi kao što su sję, sjé, siję, sijé. Skupina od 37 studenata je triput slušala te slogove sa zadatkom da odrede iz koje je od dvije ponuđene riječi u opoziciji istrgnut dotičan slog. Ti su ispitanici prosječno griješili 40% puta (od ukupno 1184 odgovora), što je sasvim blizu potpune pomutnje. Ne zaboravimo da je to na temelju govora probranih govornika, koji su se školovali u govoru slijedeći klasične ortoepske upute, a da su slušači studenti iz raznih naših krajeva, koji su, dakle, svi završili naše srednje škole. Stoga, zaključiti se može iz ovog pokusa da se na dobrom hrvatskom govori i sluša dugo jZ podjednako kad je to od ne-jata (npr. u sjZžom) i kad je od jata (npr. u sijeno).

Što se pak pisanja dugoga jata tiče, a što sve posebno zanima bez obzira što je pisaca vrlo malo, a ni čitača nema u nas bogznakoliko, stvar je sa ije počela, podsjetili smo, u Beču 1850. Taj je prijedlog odmah izazvao reakciju Hrvata, koji su do tada mirno pisali svoje rogato Đ, a čitali ga kako su htjeli. Uglavnom, to se ije nije prihvaćalo, pa je Šulek 1854., odbacujući taj »južni« dvoslog, predložio dvoslovac (»dvoglasac«) ie, koji je od sedamdesetih godina postao dominantan način označavanja dugoga jata sve do 1892. kada je izašao Brozov Hrvatski pravopis, koji je postao službenim, a u kojem je propisano Karadžićevo rješenje. Da je to rješenje koje traje već preko stotinu godina loše, u tom se sada stručnjaci slažu, premda ne svi iz istoga razloga. Nesporno je da je loše da jednak troslov ije označava refleks dugoga staroga jata, koji nipošto nije taj fonemski slijed, i dijelove riječi s upravo takvim slijedom fonema, a takvih riječi ima oko 38% od svih različnica koje imaju troslov ije (te su riječi tipa vedrije, natrijev, piješ, dijeta, Valerija, regije, čije, nijedan, prije i dr.). Zamislimo samo kako takva pravopisna neodređenost može zbunjivati strance! Međutim sasvim je druga i gora nezgoda takvog pravopisnog rješenja što on traži razlikovanje istoga, tj. razlikovanje je-ije za uvijek isti dvofonemski slijed (je). To načelo ne dvoje za jedno isticao je Gaj u svojoj Kratkoj osnovi sentencijom Entia sine necessitate non sunt multiplicanda. To dvoje za isto ima za posljedicu da najveći broj ljudi, kojima je nelektorska glavna životna zadaća, ostaje pravopisno nesigurno. Nedavno sam anketirao tridesetak profesora hrvatskoga u višim razredima osnovnih škola u različitim krajevima Hrvatske. Njihova je procjena da učenici griješe u izboru je-ije u 30-ak % slučajeva u prosjeku, što je sasvim sigurno znak o nepismenosti pravopisa, a ne učenika. Zanimljivo je iz te ankete da učenici svega u 3% slučajeva upisuju ie umjesto je i ije podjednako, što ukazuje da eventualno pisanje ie za samo dugi jat, nikako ne bi bilo, kako reče netko, najjednostavnije i najeuropskije, nego da to ie nije ni u jezičnoj latenciji. Da ie jest u slučaju dugoga jata u jezičnoj pomisli, to bi se već obilato iskazivalo u spontanom pisanju. Prihvaćanje pisanja ie samo za dugi jat, bilo bi ići s lošega (nerazlikovanje različitoga — pijetao pije) na gore (razlikovanje istoga — cvijet — cvjetić). K tome bi pisanje ie još i pojačalo pogrešno upućivanje prema dvosložnom izgovoru (cvm-et, lm-ep) vezujući se analogijom na riječi gdje to tako treba pisati i govoriti, npr. antieuropski, poliedar, nadriekspert, bienale itd., a da i ne govorimo o tome da bismo time oduzeli mogućnost prijelaza na doista »europski« način pisanja europeizama kao što su gondolier, atelier i sl.

Iznijet ću u kratkim crtama i jedan laboratorijski pokus (za podrobnosti v. u prije spomenutom radu u Govoru), u kojem sam mjerio vrijeme potrebno da se riječ ispisana na zaslonu računala prepozna kao hrvatska riječ ili kao nepostojeća izmišljena riječ. Svaka je od riječi s jatom pisana na tri načina — sa je, ije i ie (npr. svijeća, svjeća, svieća; vijera, vjera, viera). Ispitanici su i u ovom pokusu bili studenti, njih 70. Prosječno vrijeme prepoznavanja hrvatske riječi s dugim jatom pisanim sa ije (npr. svijeća) bilo 571 ms, koliko je isto bilo i kad su te riječi bile napisane sa je (npr. svjeća). Prepoznavanje tih istih riječi napisanih sa ie (npr. svieća) zahtijevalo je znatno više mozgovnog napora, tj. tražilo je više vremena — prosječno 617 ms. Moglo bi se pretpostaviti da bi uz kraće navikavanje na slova je u riječima gdje je sada ije vrijeme se još i skratilo do 558 ms, koliko je izmjereno za riječi sa je za kratki jat (npr. vjera). Ti se rezultati inače lako tumače. Nesklad slova i fonema stvara komunikacijske smetnje, koje se očituju kroz duljenje mozgovne obrade. Sva dakle upozorenja da bi ujednačeno pisanje je za dugi i kratki jat izazvalo čitačke poteškoće sasvim su napametna, ali je sasvim sigurno (izmjereno je) da bi prijelaz na ie za dugi jat stvorio znatne smetnje čitačima, a ni piscima ne bi ništa bilo olakšano. Štoviše, izjednačeno pisanje bi smanjilo broj »polupismenih« za onoliko koliko u tome sudjeluju nedoumice je/ije. Prednost bi bila i u tome što bi se u abecednom rječniku riječi iz istog gnijezda našle na okupu, a ne kao sada raspršene unutar jednog početnog slova (npr. vijek, vječnost) ili čak pod različitim početnim slovima (npr. lijep, ljepota). Prigovor da bi se istim pisanjem izgubila komunikacijska razlikovnost jer se ne bi znalo što od dvoga znači, npr. »Vi ste danas u drugom od(i)jelu«, stoji koliko i za svu drugu u pisanju izgubljenu prozodijsku razlikovnost zbog koje izdvojeno ne znamo točno što je, npr. ne znamo točno što je misli (glagol ili imenica), duga (pridjev ili pojava na nebu ili daščica od bačve)), ti (tebi ili tî), sam (pom. gl. ili zamj.), si (sebe ili pom. gl.) itd. Sve se to inače jedva i osjeća kao gubitak određenosti, ali je uvijek moguće, kad kontekst ne otklanja nedoumice, označiti nad Z duljinu, kao što se i inače u otklanjanju nejasnoća prozodijskim znakom označava. Pjesnici pak, jer i na njih se uvijek brižno misli kad je o jatu riječ, oni uvijek mogu, zatreba li im jedan slog, dopisati ispred je jedno i, što bi onda i recitatorima bila jasna uputa kako treba izreći pjesmu. Uostalom, s elizijama i s dometanjima slogova pjesnici se vrlo dobro snalaze.

I najvažnije: za pismo je važna tradicija. Ali koja za nas? Hrvatska ili hrvatskosrpska? Najdulja je i najautentičnija hrvatska tradicija, tradicija nerazlikovanja pismom dvaju jatova, a to se redovito prešućuje. To je prvi utvrdio T. Maretić analizirajući hrvatsku književnost od 1495. do 1833. Refleks se jata u tom razdoblju pisao različito, kao ie, ye, iye, ije, je, ali uvijek istim načinom za obadva jata, čak i onda kad su pisci jasno davali na znanje da osjećaju razliku duljine samoglasnika pišući iza kratkog jata udvojena suglasnička slova. To je u novije vrijeme još pomnije istražio J. Vončina, koji je uočio da se u 17. stoljeću (od Mikalje) za pisanje jatova javlja redovito je, koje se nije prije javljalo samo zato jer se nigdje u Europi onda nije javljalo slovo j. Poslije te više od stoljeća i pol je-faze nastupa ilirska faza rogatoga Đ za sve vrste refleksa staroga jata, pa možemo zaključiti da je dugotrajna hrvatska pisana tradicija, koja je ispunila cijelo 16., 17., 18. i polovicu 19. stoljeća tradicija nerazlikovanja u pismu dugoga i kratkoga jata, a da je u toj tradiciji najdulja i najzrelija faza bila je-faza. Umišljaj da je hrvatska tradicija upravo razlikovanje pismom kratkoga i dugoga jata temelji se na posljednjih stoipedeset godina od kada je hrvatski združen sa srpskim. Tobože tradicionalno označavanje dugoga jata sa ie temelji se na netočnosti da je tako označavano u dubrovačkoj književnosti (ie da, ali za oba refleksa), na dvadesetak godina prkošenja Karadžićevom ije prijedlogu tijekom 19. stoljeća i na kratkotrajnoj uporabi u NDH (koja nam ne može biti uzorom). Dakle, najdulja i prva tradicija hrvatskog pisma prije združivanja sa srpskim je tradicija jednakoga pisanja, i to u zreloj fazi slovima je. Ta se tradicija proslijedila spontano »u ilegali« kroz nenaučljivost pismenog razlikovanja je/ije (ili ie) i kroz opće odbacivanje dvosložnog izgovora. Pitam se nije li vrijeme baš sada, u hrvatskoj Hrvatskoj, da Hrvati izađu iz svoje jezične ilegale? Nije li vrijeme da njihovo legitimno pravo da misle, govore i da pišu svojim svehrvatskim postane i legalno pravo?!