Nastavak slijedi

Ćorić se, naravno, ne slaže sa mnom u tvrdnji koju sam iznio na početku svoga teksta da hrvatski i srpski standardni jezik zapravo otkad postoje funkcioniraju kao posebni standardni jezici. Međutim, on to svoje neslaganje ne potkrepljuje nikakvim argumentima, nego navodi citat iz drugoga dijela tzv. Akademijine gramatike u kojem stoji i ova tvrdnja (Milana Moguša): »Standardni oblik tog zajedničkog jezika upotrebljavaju danas u Jugoslaviji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani« (Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1991, str. 19). Priznajem da se taj citat može tumačiti i tako da ide na ruku Ćoriću, ali nikako ne mislim da je time moja tvrdnja dovedena u pitanje. Uostalom, Moguševo je pravo da se eventualno složi s Ćorićem, a ne sa mnom. Mislim ipak da je riječ o pomalo nespretnoj formulaciji te da je njezin autor pojam standardni oblik (zajedničkoga) jezika upotrijebio u tzv. distributivnoj jednini, tj. da se u toj formulaciji ne misli (bar ne nužno) na jedan standardni jezik i za Hrvate i za Srbe i za Crnogorce i za Muslimane.

Ne sviđa se Ćoriću ni moja tvrdnja da je odnos između hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika bio previše impregniran politikom te da je što dragovoljno što nasilno ujednačavanje tih idioma započelo naivnim, iracionalnim i kontraproduktivnim geslom prema kojemu »jedan narod treba jednu književnost da ima«. Ćorić mi s tim u vezi zamjera što nisam spomenuo da je to geslo skovano na Književnom dogovoru u Beču 1850. godine na kojem je bilo pet Hrvata (Ivan Kukuljević, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković), a samo dva Srbina (Vuk Karadžić i Đuro Daničić). Hrvati su se dakle s tim geslom složili, a možda ga čak i stvorili. Sve je to uglavnom točno (uz napomenu da je bečki dogovor bio gotovo privatno sijelo te da na njemu nije sudjelovao nijedan hrvatski jezikoslovac od formata), ali to nikako ne znači da spomenuto geslo nije bilo iracionalno i, bar po mom sudu, posve kontraproduktivno. A da su ga Hrvati čak i stvorili, to je dakako moguće, pa i vjerojatno. Uostalom, Hrvati su bili inicijatori hrvatsko-srpskoga i jezičnoga i političkoga ujedinjenja u puno većoj mjeri nego Srbi, i ja o tome izravno govorim u spomenutome tekstu. Srbi su se za ujedinjenje zagrijali tek kasnije kad su uvidjeli da im ono politički odgovara. U svemu je tome međutim bitno (a to sam tamo i izrijekom napisao) da se ni političko ni jezično ujedinjenje »nije zasnivalo na ravnopravnim sudionicima, kako su to zamišljali hrvatski 'jugosanjari', nego uvijek na dominaciji Srba i srpskih jezičnih posebnosti«.

Ilustrirajući svoju tezu da su na ujedinjenju više insistirali Hrvati nego Srbi spomenuo sam u svom tekstu i činjenicu da su Hrvati imali cijelu jednu jezikoslovnu školu pod nazivom hrvatski vukovci kojoj je u osnovi bila potpuna vjernost jezičnim i pravopisnim nazorima Vuka Karadžića, a da Srbi ne samo da nisu imali ništa sličnoga nego ni neke od temeljnih Karadžićevih zahtjeva nisu nikada prihvatili (npr. ijekavicu). Sada Ćorić tvrdi kako se iz toga »može jedino zaključiti da su Hrvati svojom upornošću postigli to da im Vuk Karadžić ustupi svoj model književnog jezika«. Da! Moglo bi se tako nešto zaključiti, pogotovo sa stajališta vukovaca, s tim da je Karadžićev model model hrvatskoga, a ne model srpskoga književnog (standardnog) jezika. Karadžić se naime gotovo u cijelosti oslonio na postojeću hrvatsku štokavsku standardnojezičnu tradiciju i u njegovu modelu vrlo je malo ičega što nije (bilo) dijelom te tradicije.

Ako su imali cijelu jezikoslovnu školu hrvatskih vukovaca, nejasno je, nastavlja dalje Ćorić, »zašto su docnije Hrvati napadali nevinog čovjeka, tj. Vuka Karadžića«. Odgovoriti bi se moglo da Hrvati nisu napadali Karadžića zbog onoga u čemu je »nevin«, a u to bi svakako išlo i samo postojanje hrvatskih vukovaca (sam Karadžić doista nije vukovce ni utemeljio niti je tražio od njih da mu budu onoliko vjerni koliko su bili). Napadali su ga međutim, i to Ćorić vrlo dobro zna, ali naravno da ne spominje, zbog teze iz članka Srbi svi i svuda prema kojoj su svi štokavci Srbi, a to bi značilo da je srpska i cijela štokavska književnojezična tradicija, uključujući npr. i franjevačku ili isusovačku. Izrazito kritički odnos prema Karadžiću imali su kasnije Hrvati i zbog onoga što Karadžić doduše uglavnom nije bio niti izravno učinio, ali su učinili sljedbenici velikosrpske politike koji su od njega napravili mitsku ličnost, proglasili ga simbolom (sve)srpstva, ekstremnoga unitarizma i hegemonizma.

Čudi se Ćorić i tome zašto Hrvati napadaju svoje vukovce (T. Maretića, I. Broza, F. Ivekovića, P. Budmanija, A. Musića) kad su oni »velika imena hrvatske nauke«. Štoviše, Ćorić misli da ih »nema smisla napadati za nešto za šta im treba zahvaliti: doneli su Hrvatima standardni jezik«. Prije svega, složio bih se s Ć orićevim mišljenjem da vukovce nema smisla napadati, čak ni zbog njihovih zabluda. Oni doduše nisu Hrvatima donijeli strandardni jezik, ali jesu odigrali vrlo važnu ulogu u njegovu gramatičkom i pravopisnom ujednačavanju. Neka njihova djela, kao što su npr. Maretićeva Gramatika, Brozov Hrvatski pravopis ili Iveković-Brozov Rječnik hrvatskoga jezika, imaju trajnu i neprolaznu vrijednost. Hrvati međutim nikako ne misle da su vukovci bili bezgrešni, kao što im se vrlo dugo i stručno i politički sugeriralo. Naprotiv, vukovci su imali dubokih i dalekosežnih zabluda. Prije svega, pretjerivali su u vjernosti Karadžiću bez ikakve stvarne potrebe i razloga. Za korpus svojih standardoloških i drugih ostvaraja uzimali su isključivo Karadžićeva i Daničićeva djela te djela iz usmene narodne književnosti, a posve zanemarili vrlo bogatu štokavski pisanu tradiciju (da spomenem samo dubrovačku) i cijelu suvremenu hrvatsku književnost. Drugo, svojim su preradikalnim vukovstvom naprasno i posve nepotrebno napravili jaz između standardnojezične tradicije zagrebačke filološke škole, koja je uostalom također bila štokavska, i vukovskoga »modela« te cijelu tu itekako respektabilnu tradiciju, za volju književnojezičnom jedinstvu sa Srbima, toliko sotonizirali kao da je bila njemačka ili mađarska. Drugim riječima Hrvati su svjesni (oni koji nisu trebali bi biti) da bar oni od hrvatskih vukovaca koji su naprijed spomenuti predstavljaju velika imena hrvatskoga jezikoslovlja i znanosti uopće, ali nema nikakva razloga da posve razložno i argumentirano ne upozoravaju i na neke njihove zablude, koje su u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda odigrale izrazito negativnu ulogu. Treba to učiniti između ostaloga i zato da se slične zablude u budućnosti ne bi ponavljale.

Prigovara mi nadalje Ćorić da sam optužio Srbe kako su u jezično zajedništvo ušli isključivo iz interesa, a da u vezi s Hrvatima ne govorim o interesu iako spominjem oslobođenje od germanizacije i mađarizacije. Slažem se, naravno, s Ćorićem da ni Hrvati nisu propagirali jezično zajedništvo sa Srbima bez interesa, a spomenuto oslobođenje od germanizacije i mađarizacije svakako je bilo njihov primarni interes. Htio sam samo reći, a to povijesne činjenice obilato potvrđuju, da su Hrvati u tim nastojanjima bili puno agilniji i puno veći entuzijasti od Srba, ali su dijelom baš zbog toga ispali i puno naivniji. To se odnosi ne samo na one Hrvate koji bi se mogli označiti kao nekakvi »tvrdi nacionalisti« nego se odnosi čak i na Tomu Maretića, primjerice. I on će naime pod starost doživjeti da se gotovo sve hrvatske jezične posebnosti, uključujući i one (relativno malobrojne) koje je on zagovarao, počnu doživljavati kao kvarenje jezika i ugrožavanje zajedništva. Dovoljno je u tom smislu vidjeti kako je u beogradskom časopisu Naš jezik ocijenjen primjerice njegov Jezični savjetnik iz 1924. godine.

U idućem napisu komentirat ću neke konkretne Ć orićeve prigovore kojima on u prvom redu nastoji potkrijepiti svoju tvrdnju da ja navodno srpski standardni jezik prikazujem u krivom svjetlu, pa čak i tvrdnju da u mom tekstu ima pravih »naučnih falsifikata«.

Ivo Pranjković